Pažljivo smo izabrali mjesto gdje ćemo razgovarati o njihovim životima i periodima tranzicije. Zbog lošeg iskustva koje su imali, nerado govore o prilagođavanju pola kroz koje prolaze. Pavle i Petar nisu dio medicinske i druge statistike, već osobe koje su zbog rodnog nesklada morale da podnesu breme koje društvo stavlja svima onima koji su različiti i drugačiji.

Najbolji drugovi različito vide F64 i život sa šifrom za transseksualnost. Pavle je od ranog djetinjstva sebe smatrao muškarcem i tako se i ponašao. Prilagođavanje pola je došlo kao logičan izbor u životu koji je već živio.

– Sve je do stava. Ja sam znao oduvijek da sam dječak i tražio sam od svih u okruženju da mi se tako i obraćaju. Kada bi neko želio da me povrijedi obraćao mi se kao djevojčici, ali ja na to nisam obraćao pažnju. Od kada znam za sebe, ja sam muškarac. Živio sam život kao muškarac i prije tranzicije. Za sebe nikada ne kažem da sam transmuškarac – izričit je Pavle.

Jedan je od prvih pacijenata koji se odlučio da gornju operaciju, tj. rekonstrukciju dojki, izvrši u Crnoj Gori. Kaže da je zahvalan doktoru koji je shvatio njegovu životnu situaciju i pomogao mu da se što prije vrati svakodnevnom životu. Od onih koji su mu pomogli u procesu tranzicije izdvaja i Jelenu Čolaković i Anu Dedivanović iz NVO Juventas. Napominje da ne pripada zajednici i da ne žele da ga povezuju sa njom.

– Često bih u gradu čuo priče o meni i mom životu. Ovo je mala sredina i stvari ne ostaju povjerljive, a ja ne želim da budem dio statistike. Želim da živim život i moje je pravo da govorim ili ćutim o svojoj prošlosti – kaže Pavle pomalo ogorčeno.

Zbog iskustva svog prijatelja, Petar, koji ulazi u tranziciju, ne želi pomoć organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima, već mu je dovoljna podrška nekoliko transosoba koje ima u svom okruženju. Nada se da će poslije prvobitnog šoka i njegova porodica imati razumijevanja za njegovu odluku da svoj pol prilagodi rodu u kome se osjeća dobro. Ističe da mu je porodica izuzetno bitna i da se nada da će poslije svega ipak biti uz njega. Zbog ljubavi koju osjeća prema njima, pristao je da zajedno sa ocem pođe kod psihijatra, da sačeka sa hormonskom terapijom i operativnim zahvatima, te da posjeti osobu za koju njegovi tvrde da se kaje zbog prilagođavanja pola i da razgovara sa njom.

– Zajedno smo otišli kod psihijatra kojeg su preporučili prijatelji mojih roditelja. Kada je saopštila da je u pitanju rodna disforija, otac je počeo da plače. Objasnila mu je da ne treba da plače nego da bude uz mene, dozvoli mi i pomogne da budem srećan. Čini mi se da je razgovor zaista uticao na njega i da je omekšao. S druge strane, majka je sve izričitija u stavu da treba da se liječim – objašnjava Petar porodičnu situaciju od kada se autovao kao transmuškarac.

Njegov prijatelj Pavle nije imao podršku porodice, pa je morao snagu da nađe u sebi, ali i u prijateljima kojima je bio okružen. Zato je sada veliki oslonac Petru. Zajedno prave planove za budućnost i tranziciju koja predstoji Petru.

Prisjećajući se perioda tranzicije, Pavle kroz šalu kaže da mu je najlakše bilo nabaviti pristanak i mišljenje staratelja o postojanju rodne disforije jer se oduvijek ponašao kao muškarac. Transfobiju, to jeste predrasude i diskriminaciju prema onima koji prekoračuju ili narušavaju rodne uloge, osjetio je u životu više puta. Često je bio prinuđen da radi na crno.

– Kada bi mi tražili radnu knjižicu, odugovlačio bih i nalazio razne izgovore. Mijenjao sam poslove jer nisam želio da proživljavam iznova neprijatne situacije – opisuje Pavle nedaće sa kojima se suočavao.

Nikada nije, kako kaže, dozvoljavao na sebe i rijetko je bio ugrožen zbog toga što je muškarac sa ličnom kartom žene. Međutim, jednom se našao u situaciji zbog koje je podnio prijavu policiji.

- Grupa momaka u dijelu grada u kome sam radio je saznala da sam se rodio kao djevojčica. Jednu veče su me sačekali nakon posla i dobacivali mi i vrijeđali me. Željeli su da znaju šta sam. Otišao sam u policiju i prijavio ih – prisjeća se Pavle neprijatnog incidenta.

Kao i mnogi, i on je prijavu kasnije povukao. Kaže da je dugo razmišljao i odlučio da zaboravi na taj događaj i tu grupu momaka.

Ono što mu i dalje teško pada jeste hormonska terapija koju će morati da prima do kraja života. Jedna od nuspojava uzimanja testosterona jeste agresivnost. Tada kaže ne prepoznaje samog sebe i najviše mu prija da se skloni od drugih. Za uklanjanje jajnika i ostale hirurške intervencije još nije spreman jer razmišlja o budućnosti i riziku od gubitka koštane mase.





Kristina Ćetković

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm, a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

​

---