- Piše: Boris Jovanović

Biće ti tako i tako. I nijesmo mi ovakvi za nekakva krupna proročanstva.

Proroci su za veće i mudrije. Nama je baš prema mjeri kafeni talog...toz...soc...

Čak i kafa može da bude tanka...sikteruša. Pa i oko pod mrenom može da nas vidi u talogu, na dnu obične ćikare...

Nijesmo ti mi za proroke...

Mi smo za babe- gatare i režimske zaćorene-vizionare.

I nije potreban proročki trans i onostrana vizija...

Dovoljna je jedna eksirana loza da lagano zanjiše, i sve je već jasno...

Ono što nam se sprema, već je nekako došlo...

Budućnost nam se ubajatila kao prekjučerašnji 'lebac...

Prokislo nam vino, ono što nije istočilo kroz crvotočinu. Nije nam se usirilo. I sirište se pokvarilo. Torovi razvaljeni. Od imanja-suvomeđine. Nema šta ni čaktar da ponese. Odjekuje nam praznina. Rijeke se smanjile. Nekadašnji brzaci-mrtve baruštine...

Šta će biti s nama, pročitaj u talogu. U bućkurišu na dnu okrnjene ćikarice. Jer, nijesmo ti mi više za knjige. Pogotovu za one starostavne iz čije se drevnosti čita ono što će doći. Ispisali smo se iz takvih knjiga. U njih smo se upisivali životom, iz njih smo izbačeni kad smo se odrekli onoga čime smo se upisali...

Biće ti sjutra isto što i danas. A preksjutra će biti malo gore nego sjutra. Naksjutra će nam ličiti na juče. A juče nam je, tako nam se čini, bilo duplo gore nego danas. Sve u svemu: biće taman kakao nam i treba...

Izgatana nam je magareća pamet i magareći tovar. Izgatane su nam i velike magareće uši-pod revers i potkušeni podanički repić i naopaki inat i zavist i ljubomora što bar nijesmo konji kad smo već pod tovarom.

Izgatano nam je da budemo roblje kao i dosad. Izgatani su nam i isti gospodari i njihovo ropsko gospodarenje. I opet su u tim gatkama one iste spodobe što upravljaju svim i svačim osim sobom i sopstvenim životima..

Izgatani su nam i trupci koji rješavaju identitetska pitanja i balvani koji se bave kulturom...

Izgatani su nam šišnjari koji se bave javnim interesom i lopovi koji su shvatili da javni interes ne postoji u ovoj i ovakvoj javnoj kućici...

Izgatano nam je junačenje izniklo na nađubrenoj kukavičjoj njivi. I strašila na njivi su nam izgatana i glasačke kutije koje strašila čuvaju od krilate slobode...

Izgatano nam je svega previše, a ničega dovoljno, svega preko svake mjere, ničega po mjeri čovjeka.

I berićet sirotinjskog raja nam je izgatan i poletna pjesma onih koji slave te časne lance slobodnog ropstva...

I mudrost nam je izgatana, i intelektualna čestitost, baš ona po kojoj smo se proslavili, a koja se krije u mišjoj rupi iz koje joj viri samo repić u koji se pretvorila...

Izgatani su nam i novi velikani ukrašeni svim niskostima velike budućnosti...

I gorostasi na čijim glavama se viju barjaci novog doba i koji hodaju na koljenima da ne bi čelom obalili nebo...

Izgatana nam je i vječita glad koja nas je onomad izvela iz pećine i koja će nas tamo i vratiti...

I sjenke su nam izgatane, sjenke na koje ćemo se ugledati i uz koje ćemo uzrastati do nepojmljivih visina...

I nova vjera i novi Savaot kome ćemo služiti kad zatrpamo ovoga kome je prošao rok, kao što smo ga već u samrtnom entuzijazmu zatrpavali...

Izgatan nam je i Milo veliki i Aleksandar maleni na vječnoj straži kao vječiti postojani dubokoukopani kolčevi naše dostojanstvene budućnosti.

Izgatan nam je i kolac i čovjek na kocu koji se raduje jer su dželati bili suptilni i nježni...

(Autor je književnik)