- Piše: Ratimir Vujačić

Još živimo u bajci gdje je glavni čarobnjak jedna riječ, koja može svašta, pa i da oživljava prošlost. I da nam vrati tamu minulih vjekova. Zahvaljujući njojzi, ništa nije nemoguće. Imali smo se rašta i boriti. Nije čudo što naši vlastodršci obožavaju svoju državu. Jer to je ta riječ: svaka druga država može im biti samo protivna i mrska, pogotovo pravna. Osim ove, što je po liku njihovom. Glumata se koješta, ali predaleko je to od prave i ozbiljne države. Ukratko, jesu partija ali nijesu država.

Država se u njihovim vizijama pretvara u magiju: neznavene promiče u državnike, reformatore u ambasadore, polupismene u naučnike i književnike. Još kad nađenu pridjev – crnogorski - tadijer je nebo granica. Sve bude pozlaćeno i preinačeno. Ništa više nije kao što je bilo, otkad imaju državu.



PIJEM I PIĆU DOK JE U BURIĆU



Mangupi tako nađu neku čarobnu riječ, ranije je to bila revolucija, koja polupismene inteligente proizvede u vodeće ideologe društvenih promjena, ljude sumnjive prošlosti, protuve u cijenjene patriote, rukovodioce, državne povjerenike i službenike. Još su davne 48 seoski doušnici postali promoteri i čuvari Titine linije, lika i djela. Jednom riječju – revolucije. Pa se đede Jovo žalio da nijesu imali dovoljno zatvorskih kapaciteta koliko je bilo dojava.

I sad fali para, koliko imamo patriota. Raznesoše svekoliko pa fali. Sve naše imanje i sedmodnevna radna nedjelja ojađenih radnika ali opet nedovoljno. Sve što su nam đedovi ostavili, i što radnička klasa zaradi, bez praznika i odmora, njima ni za šupalj zub. Ali se dosjetili - uzimaju kredite. I to u stotinama miliona eura svake godine. Izum je prilično prost: novce od kredita uzimaju na ime države, a troše na sebe i glasače. Čašćavaju se stanovima i nagradama. Dug, sad već u milijardama, velikodušno ostavljaju onim istim radnicima koji uživaju prava iz oživljene prošlosti. Naši radnici žive u XIX vijeku. Doduše, obećao im je Duško, sa sve svojom državom, da će ih častiti jedan dan nedjeljno da ih odmori.



SAMOSVOJAN I SAMOUGLEDAN



Dr Čirgić, ničim izazvan, osim ako nije on baš onaj što ga svrbi, pa se češe, izjavljuje: „Činjenica da je žiri... nagradu dodijelio onima čija je posvećenost Crnoj Gori i njenoj antifašističkoj tradiciji neupitna i daje nam osnovu da se nadamo da je država zakoračila u novo doba“. Da, neupitnost je ona osnova koja daje nadu. Pa i skromnost laureata: „ Nagrada... ne pripada samo meni, nego plejadi crnogorskih filologa i kulturologa...“. Naravno i ne samo crnogorskih, zaboravio je da napomene. Nećemo ovog puta pominjati brojne i marljive Gebelsove saradnike koji su izgarali na sličnom zadatku.

Dr Stevan Z. Ivanić posred Nedićeve Srbije (Prosvetni glasnik, februar 1944.) piše članak „Srpski jezik kao izraz srpskog duha “ i poziva na reformu u dva pravca: 1) vraćanju pre-vukovskom jeziku (očuvanom u srednjovjekovnim izvornicima i prevodima) i 2) građenju novih složenih riječi i to sa prefiksima samo i svoj – ako se kaže samoživ i samohran, zar ne bi bilo sasvim u duhu srpskog jezika reći i „samolep” (za onoga koji misli o sebi da je lep), samougledan (za onoga koji drži za sebe da je ugledan)“. Svaka sličnost sa sadašnjim trenutkom je slučajna, pogotovo što se dr Čirgić, ne bez osnova, nada, da smo zakoračili u novo doba.

---