- Piše: Saša Ćetković

Vozač pravi, vele najbolji u kraju. Autobus malo stariji, ali, preporučen i dobro nahvaljen od istinskih znalaca: stara, provjerena mašina, koja je toliko toga prošla, ej! Putnici standardni, oni naši, a ima i njiovih. Ali nema veze, brojaćemo da je autobus zajednički. Kreće se. Kumplung prva, gas, kumplung, druga, gas to što može, kumplung treća, gori mašina, pod autobusa se ugiba...a autobus ne mrda sa mjesta. Jedan putnik baci pogled kroz staklo, nešto mu čudno, čini mu se da ne mrdaju s mjesta.

„Ljudi, čini mi se da se ne krećemo“, progovori ovaj napokon.

„Ajde, čoče, što to pričaš, vidiš da vozač vozi? Nešto si loše vidio, pušti nas, Boga ti, da čitamo novine“, veli razložno jedan putnik, koji se tim autobusom vozi godinama.

„Nema mjesta sumnji, ili, ne daj Bože, nespokoju, drago moje dijete, no ti to provjeri, ako si već doko.“, smije mu se u brk stari, provjereni putnik, kojega ćemo zvati Starina.

Ovaj naš Sumnjač opet pogleda napolje, i zaista, kolorit statičan, sve okolo njih stoji. Dakle, provjereno, ne miču s mjesta. Pogleda u točkove, oni stoje.

„Ne mrdamo s mjesta“, nespokojno saopšti opet. „Evo, pogledajte sami.“

„Ma šta ima mi da gledamo, poče da negoduje Starina, čija duga sijeda brada ulivaše povjerenje. „Zna se ko se pita, sad ću ja do vozača.“ I, odlučnim korakom on se zaputi ka vozaču. Ne obrati mu se odmah, no se nekako čudno nagnu prema vozaču, pa se brzo odmače, kao da ga neka para zaždi taman u brkove. Onda se pažljivo primače, viđelo se jasno da je nešto kratko pitao vozača. Vozač mu se i ne okrenu, no samo nešto kratko reče, ne pokrećući tijelo ama baš ni milimetar.

Stari se vrati, pa dostojanstvenim glasom progovori. „Pitao sam, ON veli da se krećemo, no da ne obraćamo pažnju na to, kad već imamo novina da čitamo.“

„Kako to, „imamo novina da čitamo“, progovori sad onaj sumnjičavi. Pogledajte, ljudi, nešto nije u redu, platili smo karte, autobus troši, a mi se ne pomjeramo s mjesta.“

„Ajde, čovječe, jesi li ti gluv?“, obrati mu se sad već vidno nervoznije starina. „Lijepo čovjek kaže da ne brinemo ništa, on vozi, mi čitamo novine, šta tu ima da se nepotrebno sumnja?“

„Ako ne vjerujete meni, pogledajte sami“, uvjeravaše ih Sumnjač.

„Ma čovječe, što je tebi“, progovori sada saputnik onog starog, koji je sve vrijeme čitao novine, i sad prvi put diže pogled sa njih, ispod naočara gledajući ko je taj što tako smeta idealnoj tišini bez koje nema užitka u čitanju. „Šta ima da gledamo, vidiš da čovjek vozi, to je onaj što nas vozi uvijek, čuješ li da motor radi?“

„Vidim da radi, a vidim i da ne mrdamo s mjesta“, sad već nervozno progovori Sumnjač.

„O, kakav si ti čovjek “, sada se u raspravu uključi i treći, „ne pomaže ti lijepa riječ. Pušti, brate, tu priču, no sjedi i vozi se kao svi mi, vidiš da niko ovdje ne prigovara, jedino si se ti našao da pametuješ!“

„Ma kakvo pametovanje, odgovara Sumnjač, „zašto ne pogledate sami, lako je, samo pogledajte kroz prozor i vidjećete da sam u pravu.“

„O, upornog li čovjeka“, sada nastavi Starina. „Našao si se ti jedini da pored svih nas ovdje, koji se toliko godina vozimo bez problema, da sad praviš neki problem?“

„Ma kakvo stvaranje problema, nije mi ni na kraj pameti“, brani se Sumnjač. „Samo kažem da ovako nikada niđe nećemo stići.“

„I to kažeš ti, hahahaha, koji se nikada našim autobusom nisi vozio“, nasmija mu se slatko saputnik Starine.

„A što je problem da pogledate?“, pokuša na lukavstvo Sumnjač.

„Problem je što nema problema“, reče mu Starina. „Eto ti pa idi kod vozača pa pitaj, šta nas gnjaviš. Samo pazi, nešto je bio nervozan, jedva je i meni odgovorio, i to meni, kojega voli i poštuje.“

„Ma ne pada mi na pamet da ga pitam“, sad već iznerviran Sumnjač. „Šta ima da pitam kad vidim svojim očima.“

„Vidiš ti, veli sad onaj treći, „ali vidi i vozač. Pušti, đaole, zaludnju priču, nikud ti ta nervoza ne vodi, no sjedi sa nama i čitaj novine, pušti čovjeka da vozi, vidiš da je nešto iznerviran.“

„Vi niste normalni“, razrogači oči Sumnjač, kao da prvi put u životu vidi svoje saputnike, a živi sa njima cijelog života. „Pa je li moguće da niko neće da pogleda osim mene da mi zaista ne mrdamo sa mjesta.“

„Gledaj ako ti se gleda,“ uzviknu Starina, „samo nas u to ne miješaj. I molim te da ne nerviraš vozača, jednom prilikom ga je tako iznervirao jedan putnik, kao i ti mu je postavljao besmislena pitanja, i on se naljutio i svima ponovo naplatio kartu.“

„I vi ste je platiti?“, kroz smiješak ga upita Sumnjač.

„Naravno, a kako drugačije kad smo krivi?“, razložno mu objasni Starina. „Svaki put kad se iznervira vozač nam naplati po kartu.“

„Ma vi niste normalni““, u nevjerici i sa zaprepaštenjem povika Sumnjač. „Pa sa vama se ne može normalno ni razgovarati!“

„Ne no ćemo tebe da slušamo, zadovoljno zaključi Saputnik, „ svi smo mi ođe ludi, a samo si ti pametan, hahaha.“

Vidjevši da je usamljen u mišljenju, Sumnjač izađe iz autobusa, i krenu pješice, polako se udaljavajući od autobusa koji je jednako puftio i bučao, ali čiji su točkovi i dalje stojali u mjestu. Iz autobusa su ga sa podsmijehom gledala vesela lica putnika, kojima ni tada nije bilo čudno da se jedino on zapravo kreće.

---