-Piše: dr Blažo Zlopaša

U rubrici „Stav“ (nedjelja 25. avgust) na istoj stranici objavljena su dva teksta s intrigantnim naslovima, a naslov ovog teksta je nastavak ta dva koji dovoljno govore o situaciji u Crnoj Gori. Tekst „Manje države, a više demokratije“ napisao je politikolog Nik Gašaj, a autor teksta „Crnoj Gori treba moralna obnova“ je dr Maja Kostić Mandić, profesor na Pravnom fakultetu Univeziteta Crne Gore.

Reagovanje Gašaja na odluku Ministarstva kulture o zabrani isticanja albanske zastave na manifestacijama je apsurdno, jer manja država, a sa više demokratije nije poznata u svijetu!? Nik Gašaj svoje tvrdnje zasniva na Ustavu Crne Gore i zakonima koji proizilaze iz najvećeg pravnog akta. Albanska zastava, naglašava Gašaj, ima dvojno svojstvo: državno i nacionalno. Kao nacionalni simbol, pripada svim Albancima na zemaljskoj kugli, pa prema tome i Albancima u Crnoj Gori kao autohtonom narodu. Dakle, Gašaj ističe da je za Albance u Crnoj Gori zastava simbol njihovog nacionalnog identiteta, da ima istorijsku tradiciju, i da je njena upotreba zagarantovana Ustavom i zakonima Crne Gore. Ova istina se ne može osporiti, jer davno je kazano latinskom izrekom: „In legitimus, est liberatas!“ (U zakonima je sloboda). Postavlja se pitanje na osnovu kojih parametara Gašaj donosi zaključak da je Crna Gora primjer demokratije? Ne može se osporiti da zastava simbolizuje i identitet. Albanska zastava je crvene boje, slična je i crnogorska, samo što se boja orlova razlikuje. Ako se polazi od činjenice da se dva različita identiteta na jednom prostoru sinhronizuju, u čemu značajnu ulugu ima i novokomponovani crnogorski identitet, koji se znatno razlikuje od onog „prevaziđenog“ identiteta predaka, to ne znači da je država demokratska za sve građane. Tvrdnje politikologa Gašaja temelje se na istini: da su najopasnije pojave etnonacionalizma, ksenofobije i mržnje kada uđu u pojedine institucije sistema, kao što je bio slučaj devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, ali i u Crnoj Gori, i ne daj Bože da se povrati to vrijeme- naglašava Gašaj! Shodno takvom zaključku, naslov njegovog teksta šalje poruku u krvi zavađenim bivšim jugoslovenskim narodima da će ovakva Crna Gora biti primjer novog „bratstva i jedinstva“ zahvaljujući najviše albanskoj populaciji. Onda u cilju još većeg „bratstva i jedinstva“ sa Albancima, trebalo bi u centru Podgorice podići spomenik Skenderbegu, jer je on bio i Srbin i Albanac. Rodio se kao Srbin, primio islam i pri kraju života vratio se svojoj vjeri i naciji. Sahranjen je na pravoslavnom groblju u Lješu, a brat mu je bio monah u Hilandaru. Time bi bila izražena zahvalnost albanskoj populaciji, čijom je zaslugom Crna Gora postala „nezavisna“ država i konačno se „oslobodila od okupacije Srbije i velikosrpskog hegemonizma“... Albanci su se žrtvovali da iz najudaljenijih krajeva zemaljske kugle dođu da glasaju da se Crna Gora oslobodi i „nametnutog“ srpskog identiteta. Došli su da glasaju, čak i oni koji nijesu rođeni u Crnoj Gori, niti su znali gdje se nalazi i kojim jezikom se u njoj govori, čak im tu nijesu ni grobovi predaka. U demokratskoj državi prava su jednaka za sve. Kako objasniti da to pravo nije imao državotvorni narod, čije su porodice, preci i grobovi u Crnoj Gori, da odlučuje o njenoj sudbini!? Zbog toga većina Crnogoraca nije htjela da glasa, a ona manjina koja je glasala, nikako nije mogla preskočiti Lipkinu visoku prepreku.

Kako je u Crnoj Gori skoro iščezlo ćirilično pismo, treba djeci omogućiti da znaju i albanski jezik, jer je zvanični naziv predmeta koji se predaje u crnogorskim školama: crnogorski-srpski-bošnjački i hrvatski jezik. Ovaj nelingvistički bućkuriš treba obogatiti i albanskim jezikom, tako da će crnogorska djeca još u osnovnoj školi biti poliglote.

Podržavam stavove politikologa Gašaja kada govori o demokratskoj državi, ovakva Crna Gora „nadvisuje“ čak i Švajcarsku. Švajcarski još nijesu uspjeli da „izgrade svijest“ kod svojih građana, da predsjednik države ostane na vlasti nekoliko decenija, nego ga biraju svake godine, a ista osoba se nikad ne bira ponovo. Crna Gora je u Ustavu sebe proglasila ekološkom državom, a Švajcarska nije. Kada je u pitanju očuvanje prirode, Švajcarci se pretvaraju u policijski i diktatorski sistem, surovo kažnjavaju ako bi neko pokušao da ogadi prirodu. Crna Gora je u tome „mnogo liberalnija“, dozvoljava pojedincima kada se dokopaju vlasti, da mogu da zagade Crno jezero i jedinu pitku rijeku Bukovicu, čak je riješila da ogadi i planinu Sinjajevinu. Razlika je u tome što Crna Gora mnogo ne haje za mišljenje svojih građana. Švajcarska raspisuje referendum za najmanju sitnicu. Švajcarska nije članica EU, a pogotovo građani referendumom ne bi dozvolili da se udruže sa zlikovačkom alijansom koja ubija nevine, čak i djecu!

A što se tiče teksta profesorke univerziteta dr Maje Kostić Mandić, naslovom je sve kazano. Svojim stavom pokazuje da je naslednica časnog oca koji je svoj politički rad završio bez ijedne mrlje u poganom vremenu. Kako Crnoj Gori treba moralna obnova, tako ona još više treba i „demokratskom“ Zapadu, što je pokazao skup u Varšavi, na kome je slavljen početak najvećeg klanja, kakvo čovječanstvo ne pamti. Na varšavski skup pozvani su potomci onih koji su klanje počeli, a ne one koji su klani i klanje zaustavili pobjedom u koju su uložili milione svojih žrtava. Pozvane su zvanice iz Hrvatske i Crne Gore, koji je trebalo da se izvinu za nedjela Ante Pavelića i Sekule Drljevića. Jedini koji je na tom skupu pakazao dostojanstvo je crnogorski predsjednik Milo Đukanović, koji je negodovao zbog nepozivanja Rusije i Srbije. Za tren je u njemu proradio gen časnih i slavnih predaka!

---