-Piše: Milan Sekulović

Rođen sam prije 29 godina i dosad zbog svojih stavova i ubjeđenja nisam polagao račune nikome, pa neću ni sada, posebno ne Ministarstvu odbrane i ministru Predragu Boškoviću, ali dužan sam da to učinim ne zbog sebe već zbog profesije kojom se bavim i zbog vrijednosti za koje se zalažem, a to je u ovom slučaju građanska i ljudska obaveza odbrane Sinjajevine. Jednu deceniju bavim se novinarstvom, ali prije nego što sam se dohvatio pera i počeo da se borim za javni interes držao sam čobanski štap. I vrlo sam ponosan na to i vazda gordo izjavljujem da sam imao godinu i tri mjeseca kada je moja noga prvi put kročila na Sinjajevinu, u katun Bunarine.

Najteže je, kažu, biti dobar čoban, a ja nikada nijesam izgubio nijednu ovcu. Dok sam ja dobro čuvao ovce, neki su gubili kompas, pa prelijetali iz ideologije u ideologiju, iz nacije u naciju, iz stana u stan, sa funkcije na funkciju, a sve to na račun moj i drugih čobana. Svih nas čobana koji se „nismo snašli“. Dok sam ja čuvao ovce po Sinjajevini, planina je čuvala mene. Hranila me borovnicama iz Keljevaca, pružala mi sklonište u vrhovima Mužnica i podno Ogorelih glavica, pojila na Savinim vodama, tjerala da po cijeli dan čitam i čitam, učila me životu. Sad shvatam i zašto, jer je došao vakat da joj se dug mora vratiti, jer nisam više čoban.

Često sam se pitao zašto smo mi potpuno zaboravljeni, zašto nemamo struju, dobre puteve, vodu, zašto kod nas ne dolaze turisti, a imamo sve što i Durmitor i Bjelasica? Zašto se nas niko ne sjeti, pa nijesmo gubavi!? Ali, ne lezi vraže, sjetili su nas se! A bolje da nisu. A kad nas se sjetiše, rekoše, malo ćemo da vas granatiramo za vaše dobro, ima da prosperirate. Zar stvarno neko misli da će nekome biti bolje ako ga bombardujete!? Evo, pođite od sebe, zamislite da neko kaže da želi da vam bombarduje rodni kraj i još vam kaže da će to biti dobro. Povjerovali biste mu? Isto tako zapitajte se da li biste jeli i dali svom djetetu hranu za koju znate da dolazi sa vojnog poligona?! Naravno da ne biste, a to automatski povlači propast poljoprivrede na Sinjajevini i pretvaranje velikih domaćina u socijalne slučajeve.

Od 29 godina života 28 sam proveo na Sinjajevini, nekad više nekada manje, ali uvijek sam bio upućen na nju. Nažalost, ove godine sam na Sinjajevinu najviše išao kako bih iskazao bunt zbog namjere Ministarstva odbrane da moju planinu digne u vazduh, nekakvim vojnim poligonom o kojem ne znamo ništa, osim da je Vlada rekla da tako mora. Ako nekome ništa nije sveto, pa ni rodni kraj, on ga neće braniti. I to je njegov obraz. Meni je moj rodni kraj svetinja. Meni je Sinjajevina svetinja, na kojoj ću odmarati, a bogami i raditi, a počivati kada ne budem živ. Degutantno je kada prvi čovjek resora odbrane napada mene i moju porodicu, prijatelje, komšije i poznanike jer od uništenja branimo ono što je naše. Prozivaju nas da smo državni neprijatelji, nas koji smo rekli dosta je više uništavanja, ne možete nam sve uzeti, ovo je i naša država, a ne samo onih koji su na vlasti.

Mi koji branimo Crnu Goru i njenu prirodu smo neprijatelji, a oni koji u telefonskim razgovorima kažu „j*****o majku Crnoj Gori“ su prijatelji i ministri opšte prakse koji posle svakih izbora mijenjaju resore u Vladi, kao da idu na ljetovanje.

Na Sinjajevini se brani javni interes, i ja sam odlučio da život posvetim tome. Tu sam da budem glas onima koji ne mogu da se čuju kada im sve institucije okrenu leđa, ali tu sam i kada treba da branim sopstvenu kuću. Kako bih sebe pogledao u ogledalu kada bih ćutao na uništavanje moje države, za koju sam spreman da dam sve, dok pojedini, kojima su usta puna patriotizma, nezavisnosti i državnih neprijatelja, lešinare i očerupaše sve što se očerupati može?! Dok ja moju državu volim bez ikakvog interesa, a ne zato što sam plaćen za to, neki su od mojih para plaćeni da blate mene, moje prijatelje i pokušavaju da se rugaju na račun mojih kolega. Neki gledaju kako da mojoj Crnoj Gori isisaju poslednju kap krvi, da se najedu, jer im je uvijek malo. E, gospodo iz Vlade, taj vampirski patriotizam više ne prolazi, jer svanuće, a vampiri se plaše dana i dnevne svjetlosti.

(Autor je novinar sa Sinjajevine)

---

”