-Autor: Dimitrije Boarov

To je do juče stvarno djelovalo nevjerovatno – u svijetu se za relativno kratko vrijeme nakupilo 17 biliona državnih i korporativnih obveznica s negativnim prinosima. Uprošćeno, povjerioci masovno ulažu pare u takve vrijednosne papire, a dužnici obećavaju da će im vratiti manje nego što su pozajmili jer „moderni zelenaši” prihvataju „negativne kamate”.

Na primjer, Njemačka je nedavno prodala državnih obveznica za 824 miliona eura, na rok od 30 godina, a povjeriocima će takve obveznice 2050. vrijedjeti 795 miliona eura. Pa zar doskoro nismo učili da je kamata cijena „iznajmljivanja novca”, a ne cijena „čuvanja novca”?

Kako uopšte objasniti fenomen negativnih kamata? Mnogi komentatori kažu da nas razmah ovakvih vrijednosnih papira s negativnim prinosom vodi na „nepoznatu teritoriju” i da ni oni koji pozajmljuju ni oni koji kupuju papire s negativnom kamatom zapravo ne znaju u šta se upuštaju. No, nekog vraga tu ima čim su takve obveznice s velikom emisijom izdale ili tek izdaju i Holandija, Švajcarska, Francuska, pa i Španija. Kad kupujete švajcarske obveznice sa dospijećem od 10 godina možete računati da ćete za uloženi dolar kroz deceniju dobiti 89 centi. Istina, Francuska i Španija ne mogu još prodavati papire na dugi rok nego uglavnom one koji dospijevaju do deset godina. Ali ko vam danas može garantovati ko će i kako će se vladati u Parizu ili Madridu kroz 10 godina? Zar prije jedne decenije i London i Rim nisu djelovali mnogo stabilnije nego danas?

U teoriji je širenje pozajmica s negativnom kamatom najčešće povezivano s prioritetom ulagača da su im pare kod sigurnih dužnika, te da takvi vrijednosni papiri u stvari predstavljaju kvazinovac koji će u slučaju neke nužde biti široko prihvaćen na tržištu (uz određeni mali diskont). Ipak, ta poplava „ponude novca” (koja, začudo, ne pokreće neku ozbiljniju inflaciju), a koja je navodno cijenu novca otjerala u minus, ne može se objašnjavati samo antirecesionom politikom Evropske centralne banke ili produženom politikom niskih kamata američkog FED-a. Investitori su, da to kažemo laički, postali oprezniji i nisu spremni da duvaju u svaki investicioni balon, posle čijeg prskanja trljaju ruke samo oni koji su na vrijeme iz njega utekli. Ili oni koji su pod visokom državnom zaštitom. Kao da se čeka neki novi tehnološki skok (svijet bez nafte, na primjer), pa da se krene u trku za realnim korporativnim papirima. Ili kao da se čeka neki veliki prasak, poslije kojeg uvijek počinje novi ciklus uspona.

Kad je reč o balkanskim državama i o eventualnoj mogućnosti da se i one zaduže uz negativne kamate, tu postoji razlika između onih koje su u Evropskoj uniji i onih koje su izvan. Hrvatska je nedavno izdala 32 miliona eura trezorskih zapisa s negativnom kamatom od 0,05 odsto, a šuška se da bi do kraja godine mogla da pokuša da proda i jednu emisiju državnih obveznica na rok od pet godina, uz negativnu kamatu. Srbija u tom pogledu stoji slabije, pa je prije nekoliko mjeseci bila srećna što se na međunarodnom tržištu zadužila dvostruko povoljnije nego u vrijeme velike svjetske krize 2008. No, mi smo još daleko od pozajmica s negativnom kamatom, kao što smo, uopšte uzev, daleko od razvijenijeg i normalnijeg unutrašnjeg finansijskog tržišta. Jer, niti imamo dovoljnu ponudu novca niti imamo nepristrasnu državu. One države koje mogu da prodaju svoje obveznice sa dugim rokom dospijeća uz negativnu kamatu, zapravo, unosno naplaćuju svoju nepristrasnost i svoj pravni poredak. Ergo, pravna država se na dugi rok isplati.

Peščanik.net

---