-Piše: Milka Šćepanović

Iako se nerijetko ističe genijalnost autistične djece, zbog problema u ponašanju društvo ih često okarakteriše isključivo kao teško društveno prihvatljive osobe.

Često se susrećem s laicima koji pojam autizam koriste kako bi opisali osobu koja je, grubo rečeno, slijepa za društvena zbivanja. Elem, dovoljno je da uključim TV da pogledam zasjedanje u velikom domu Skupštini CG, pa da čujem da se olako koristi riječ „autističan” kao ruganje nečijem stavu i da shvatim da ponekad i „veliki dom” trpi „plitke glave”. Nerijetko, ili vrlo često, pojedinci autizam smatraju vidom razumske sljepoće, a djecu s autizmom opisuju kao djecu koja žive pod staklenim zvonom koji je postao simbol njihove otuđenosti.

Hajde da malo zađemo dublje, da provirimo dalje od „staklenog zvona”.

Vjerovatno vam mnogi neće odmah pričati o tome kolika je njihova genijalnost kad je riječ o pamćenju i manipulisanju brojkama, kao i različitim podacima. Ne, neće vam reći kolika je genijalnost u njihovoj prostornoj organizaciji, orijentaciji, muzici, likovnoj umjetnosti…

Izbjeći će sve vrijednosti jednog autiste da bi se fokusirali na njegov problem u ponašanju. Reći će vam kako su to društveno teško prihvatljive osobe, a često ni sami roditelji nisu pošteđeni etiketiranja, nerazumijevanja i šikaniranja.

Zašto ne bismo, bar mi koji živimo njihov začarani svijet, sve predrasude, pa i ovu, prije svega shvatili kao rezultat neznanja. U poslednjih 10 godina značajno se povećao prag tolerancije i razumijevanja autizma. Izbjegava se upotreba riječi „liječenje autizma” jer nijedan vid liječenja ljekovima i psihoterapijom nije pokazao djelotvornost, a kako govorimo o vrlo složenom poremećaju s raznolikom uzročnom pozadinom za sada ne postoji čudotvoran lijek od koga će autistična djeca „ozdraviti“. Dakle, ako samo zađemo dublje u problem, shvatićemo da je roditeljska borba doživotna.

A nije zgoreg da se dotaknemo i nekih činjenica. Prema istraživanjima,k u svijetu od deset hiljada djece četvoro ili petoro pate od teškog razvojnog poremećaja, nama poznatog kao autizam. Autizam je prvi opisao Leo Kaner 1943. godine. On je temeljno posmatrao djecu sa psihičkim poremećajima i izdvojio jedanaestoro koja su izgledala tjelesno zdrava, ali su pokazivala specifične simptome od kojih je dominirao poremećaj govora, ponašanja i komunikacije.

On je poremećaj nazvao infantilnim autizmom zbog simptoma koji se pojavljuju u ranom djetinjstvu djeteta. Do danas nisu precizno utvrđeni uzroci (uzorak) nastanaka autističnog poremećaja. Autizam se javlja u ranom detinjstvu i traje čitav život, niko ga još nije izliječio niti za njega našao lijek.

Djeca sa autizmom vide, čuju, dodiruju, ali teško mogu te utiske sklopiti u smislenu cjelinu. Zbog toga se povlače u vlastiti svijet u kojem nalaze sigurnost. U liječenju autističnog poremećaja primjenjuju se različiti postupci. Stručnjaci se slažu sa tim da je najbolji onaj tretman koji je prilagođen djetetu individualno.

Crna Gora je tek na prvom koraku da pokuša da napreduje u tom pogledu. Za autističnu djecu, ili djecu koja imaju neki vid oštećenja iz spektra autizma, individualni rad je najbolje rješenje za napredovanje. Što se prije prepozna autistični poremećaj i dijete se uključi u odgovarajuću stručnu rehabilitaciju, to su šanse veće da će terapije biti uspješnije. Moramo shvatiti da je roditeljima djeteta sa autizmom prijeko potrebno mnogo snage i upornosti da spoznaju kako njihovo dijete nije poput druge djece, da ono živi u drugačijem svijetu od onog na koji smo mi navikli. Ponekad dolazi i do momenta kada se porodica izdvaja iz društvene okoline, koja ne prihvata autistično dijete. Autistično dijete traži brigu i pomoć gotovo 24 sata dnevno, uz stalno otklanjanje kriznih stanja. A mnogo ih je, pogotovo kada dođu pubertetski dani.

Preporuka, upoznajte ih pa spoznajte koliko su zapravo posebni, zahvalni i kakva genijalnost čuči u njima. Kada zagrebete ispod površine i oslobodite se predrasuda, upoznaćete biće koje je sposobno da voli, ali ne da to i pokaže na način na koji smo navikli. Spoznaja da ono pokazuje ljubav na njemu svojstven način, učiniće da lakše razumijemo autizam. Sigurna sam da ćete primijetiti da osobe s autizmom nisu dobre u kontaktu očima ili u razgovoru, ali one ne lažu, ne varaju, ne ogovaraju i ne osuđuju druge ljude.

(Autorka je direktorica NVO „Naše sunce”)

---