-Piše: Milan Mišić

S obzirom na to da su Sjedinjene Američke Države još dominantna svjetska sila, svaka promjena u neposrednom okruženju njenog predsjednika koji, između ostalog, komanduje i nuklearnim arsenalom, važna je vijest.

Odlazak Džona Boltona sa mjesta savjetnika za nacionalnu bezbjednost bio je, dakle, medijski hit. Ostalo je, doduše, nerazjašnjeno da li je Trampovom tvitu kojim je objavio otpuštanje prethodila Boltonova ostavka (mediji su skloni da u to vjeruju), ali je, sa druge strane, sasvim jasno da je iz Bijele kuće odletio jedan nesumnjivi jastreb (što ne znači da su tamo ostali samo golubovi).

Savjetnik za nacionalnu bezbjednost je interesantna pozicija u sistemu izvršne vlasti SAD. Njegova kancelarija nije daleko od Ovalnog kabineta, ali formalno nije član vlade, pa njegovo imenovanje ne mora da bude potvrđeno u Senatu (osim ako nije general sa tri ili četiri zvjezdice). Posao mu je da predsjednika savjetuje o najdelikatnijim pitanjima bezbjednosti zemlje, obrađujući izvještaje za bezbjednost nadležnih departmana – vojnog i obavještajnog prije svega.

On priprema materijale za sjednice Nacionalnog savjeta za bezbjednost (posebno tijelo kojem predsjedava predsjednik), a koliko je zaista uticajan, to zavisi od njegove ličnosti – i od ličnosti predsjednika. Otkako je to mjesto ustanovljeno (1953), najveći trag su ostavila dvojica Boltonovih prethodnika: Henri Kisindžer, koji je od 1969. dok 1975. savjetovao dvojicu predsjednika, Ričarda Niksona i Džeralda Forda, kao i Zbignjev Bžežinski čiji je šef od 1977. do 1981. bio Džimi Karter.

Kad je postavljen u aprilu prošle godine (poslije dva generala na tom mjestu), Džon Bolton je izgledao kao ličnost veoma kompatibilna sa Trampom. Zajednička im je bila averzija prema multilateralnim aranžmanima, kontroli naoružanja, međunarodnim institucijama i sporazumima, smatrajući ih neprihvatljivim ograničavanjem američke moći.

Ono što ih je razdvojilo bila je primjena tog načela. Bolton je bio za pokazivanje američke sile u svakoj prilici, zalažući se za preventivno bombardovanje Sjeverne Koreje, za ulazak u rat sa Iranom, za nepopustljivost prema Rusiji. Bio je protiv Trampovih susreta sa Kim Džong Unom, povlačenja iz Avganistana i za zaoštravanje konflikta sa Iranom…

Tramp je, međutim, u više navrata pokazao da se veoma plaši da se ne zaglavi u nekom ratu i da je skloniji diplomatiji teatralnih gestova (bez opipljivih rezultata) poput već tri susreta sa sjevernokorejskim liderom. Kap je prelila čašu kada se Bolton energično usprotivio predsjednikovoj namjeri da u Kemp Dejvidu primi delegaciju talibana, baš nekako u vrijeme kad se obilježava još jedna godišnjica 11. septembra – dosad najveće terorističke diverzije na američkom tlu.

Ispalo je, dakle, da je umjesto da savjetnik obuzdava predsjednika, predsjednik smirivao savjetnika. Sa stanovišta međunarodne bezbjednosti odlazak Boltona je dobra vijest, mada ima i onih koji tvrde da problem nije bio on, nego Tramp koji više vjeruje svojim instinktima nego vojnim, obavještajnim i strateškim analizama.

Mi se ovakvom raspletu nismo obradovali: u Srbiji je Bolton smatran čovjekom koji je blizak Vučićevoj verziji razgraničenja sa Kosovom. Ali ako se ima u vidu da je Balkan u punoj nadležnosti Stejt departmenta, ništa se u tom pogledu ne mijenja – isti su i meta i odstojanje.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---