U razvijenom svijetu ljubavni problemi predstavljaju najčešći razlog za obraćanje psihoterapeutu. Polovina čovječanstva pokušava da pronađe partnera/partnerku, dok druga polovina ljudi na planeti makar jednom u životu poželi da prekine emotivnu vezu u kojoj se nalazi. Ovaj podatak, koji je u jednoj od svojih knjiga objavio njemački psihoterapeut Ridiger Dalke, djeluje poražavajuće i nameće pitanje da li je ijedan par na svijetu srećan i zadovoljan svojom emotivnom vezom ili svi oni koji su ostvarili partnerski odnos, baš kao i „vječiti usamljenici”, zapravo čeznu za „idealnom drugom polovinom sa kojom će ih sudbina nekada spojiti”.
Zbog čega biramo pogrešne partnere/partnerke, zašto ostajemo u lošim vezama i kako da to promijenimo za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
– U većini slučajeva naše bake i djedovi nijesu birali partnere za brak tako što su se zaljubljivali jedno u drugo – kaže psiholog Vuković za „Dan”. – Uglavnom su to bili ugovoreni brakovi na osnovu socijalnog statusa porodica čiji su sinovi i kćeri odlazili pred oltar. Ovakav nametnuti izbor bračnog druga nosio je sa sobom niz velikih izazova za obje strane, pri čemu je na našim prostorima većinski žena bila ta koja je morala da trpi i da se povinuje pravilima koje su joj nametali s jedne strane muž i njegova porodica, a s druge strane njena matična porodica koja se uglavnom nije obazirala na to da li je njihova kćerka, sestra ili rođaka srećna u takvom braku. Opet, ne bi trebalo zaboraviti ni da su u ugovorene brakove stupali mahom izuzetno mladi ljudi koji su imali pred sobom težak zadatak da se prilagode jedno drugom, dodatno pritisnuti očekivanjima svojih porodica da njihova zajednica bude uspješna. Koliko je tu bilo sreće, a koliko nesreće, prolivenih suza i „knedli u grlu” mogu da kažu samo oni koji žele da budu iskreni i priznaju kroz kakve faze su prolazili tokom tako kreiranog bračnog života. Danas, kada ljudi ulaze u brak tako što svojevoljno biraju „drugu polovinu”, sve je više brakova koji su razvedeni i sve više parova koji nijesu u stanju da ostvare dugoročne emotivne veze.
Zašto nam sloboda prilikom odlučivanja s kim ćemo stvarati porodicu, procentualno gledano, nije donijela više srećnih emotivnih veza i dugotrajnih brakova?
– Zaljubljivanje, zabavljanje, ozbiljna veza i na kraju brak i porodica do kraja života je scenario koji se dogodi procentualno malom broju parova, a da su oboje istinski sve vrijeme srećni u svojoj bračnoj zajednici. Svaka veza, pa i bračna, iziskuje mnogo kompromisa i rada na sebi, a prije svega mnogo međusobne podrške i „gledanja u istom pravcu”. Ako ti elementi izostanu, razlaz je neminovost. A zašto dolazi do nepremostivih razlika u emotivnim i bračnim relacijama? Problem u najvećem broju slučajeva leži u tome što većina ljudi ne zna da napravi razliku između zaljubljenosti i ljubavi, a pohrli u brak. Ovu razliku je teže uočiti kada smo mladi, mada i u zrelim godinama ona može da bude razlog za biranje partnera koji neće biti adekvatan za nas, a razlog za takav potez je strah od samoće, što je posebna tema. Zaljubljenost je predivno ali nestalno osjećanje, javlja se na početku veze i može da traje do dvije godine, a ljubav je trajno i stabilno osjećanje koje prevazilazi zaljubljenost i počiva na čvrstom emocionalnom vezivanju. Kada zaljubljenost izjednačimo sa ljubavlju nastaje „kvar”; možda ne u prvi mah, u početnom stadijumu bračnog života, ali kad-tad ispliva na površinu. To se najčešće događa u kriznim situacijama, kada jedan partner „vuče” na svoju stranu, a drugi na svoju, i kada ne žele da naprave kompromis ni po koju cijenu.
Šta je ono što utiče na nas da biramo pogrešne partnere za vezu i brak?
– Partner koji je pogrešan za nas za nekog drugog može da bude ostvarenje sna, „idealna polovina jabuke”, pa zato ne bih dijelila ljude na „pogrešne” i „prave”, već bih ukazala na drugu vrstu podjele koja objašnjava zašto su neki ljudi srećni u emotivnim relacijama a neki nijesu. Prema toj podjeli, ljudi se dijele na one koji biraju i koji su proaktivni, i na one koji žele da budu birani. Prva kategorija je srećnija u emotivnim vezama, jer takvi ljudi nepogrešivo znaju kakvu „drugu polovinu” žele. Naravno, moram napomenuti da govorim isključivo o zdravim osobama koje nemaju patološki pristup interpersonalnim odnosima i ne spadaju u psiho-fizičke zlostavljače koji za partnerski odnos traže „drugu polovinu” koju će tlačiti. Kada osoba tačno zna šta želi, kakvu partnerku ili partnera želi pored sebe, ne libi se da to kaže i pokaže, ona neće prihvatiti da uđe u ozbiljnu vezu ili da sklopi brak sa nekim ko ne ispunjava njoj bitne kriterijume. S druge strane, osobe koje prihvataju da budu izabrane i nikad se ne bore da zadobiju naklonost osobe koja im se dopada i koja ih privlači, imaju problem sa manjkom samopouzdanja i samopoštovanja. Podsjetiću na situaciju kada smo bili bebe; svi smo plakali zahtijevajući od roditelja da ispune naše potrebe, jer kao bebe nijesmo znali da svoje potrebe iskažemo riječima, i dobijali smo ono što smo željeli – hranu, vodu ili čistu pelenu. Tokom odrastanja, zbog nametnutih obrazaca društveno-prihvatljivog ponašanja i manjka podrške i razumijevanja za naše potrebe u primarnoj porodici, kod jedne grupe ljudi usvojen je obrazac stidljivosti i prevelike trpeljivosti. I šta onda dobijamo? Dobijamo osobu koja ima manjak samopouzdanja i manjak samopoštovanja, nekoga ko prestaje da se zauzima za sebe, pa kada odraste ne usuđuje se da bira i da traži emotivnog partnera pokraj kojeg će biti srećna, već pristaje da bude izabrana. Činjenica da je takva osoba nekoga privukla za nju je sasvim dovoljna, jer joj nadomješćuje prazne psihološke depoe samovrednovanja. Ukoliko u takvoj vezi nastavi da stavlja postrance svoje potrebe i želje, uglavnom zbog straha da ne bude napuštena, osoba koja je izabrana ostaje u lošoj vezi ili braku, duboko akumulirajući nezadovoljstvo. Naravno, strah od napuštanja nije jedini razlog, ali jeste najčešći; u druge razloge spadaju strah od osude okoline zbog raskida veze/vjeridbe ili razvoda braka, izostanak materijalne nezavisnosti, briga da će djeca pripasti bivšem partneru...S. M.

Pokušajte da spasite ono što ste gradili
●Kako najbezbolnije po obje strane prekinuti lošu emotivnu vezu ili brak?
– Ja bih najprije savjetovala emotivnim partnerima da pokušaju da spasu ono što su gradili. Otvoren razgovor, bez ijedne zadrške, i problem definisan na način koji će „druga strana” nedvosmisleno razumjeti, može da bude izuzetno ljekovit i da napravi nove temelje za razvoj emotivnog odnosa. Naravno, promjena ponašanja obje strane u emotivnoj vezi ili braku se podrazumijeva. Ukoliko, međutim, jedna ili obje strane ne pokažu zainteresovanost da se mijenjaju, razlaz je najbolje rješenje, uz međusobno uvažavanje, kao i izbjegavanje osuđivanja kako „druge strane”, tako i sebe. Sa bivšim emotivnim i bračnim partnerom ne morate nužno ostati u prijateljskim odnosima, ali bi trebalo priznati sebi da vam je takva neuspješna veza pomogla da bolje upoznate svoje potrebe, želje i htjenja, i da ubuduće odluku o partnerskom odnosu donosite pažljivije i racionalnije.