Otvorio sam vrata i dočekao me je šamar. Nijesam znao šta se desilo, nijesam imao vremena ni da osjetim strah, jer su me već u sledećem trenutku dvije, do tad meni nepoznate muške osobe, držale za obje ruke dok me je treći muškarac udarao po glavi i tijelu. Ovo je ispovijest Vuka Adžića, devetnaestogodišnjeg transmuškarca, koji je brutalno pretučen na pragu porodične kuće u selu Mateševo kod Kolašina.

Vuk nije „paradirao”, nije „izazivao”, nije se „eksponirao”, već je u noći napada spavao, u svoja četiri zida, za koja je do tada mislio da su mu sigurna, a vrata je otvorio jer je mislio da ga traži stric s obzirom na to da je trebalo da mu pomogne oko krave koja je bila bolesna. Kuća u Mateševu za Vuka više nije sigurna oaza mira, a u razgovoru za „Dan” kaže da se sada jedino osjeća „slobodno pred Bogom, a sigurno u crkvi”.

Prisjećajući se 28. avgusta i noći kada je napadnut, Vuk priča da je doživio ogromnu traumu, zbog koje je kasnije završio i na psihijatriji. Koliko god da su boljele batine, a boljele su, kaže, i te kako, osjećaj da vas je neko napao u sopstvenoj kući predstavlja novu dimenziju bola. Posebno je, kako navodi, bolio taj kukavički gest.

– Spavao sam kada mi je neko oko 11 sati uveče pokucao na vrata. Mislio sam da je stric, međutim, kada sam otvorio dočekao me je šamar. Dvojica mladića su me izvukla napolje i držali dok me je treći udarao, psovao, nazivao raznim imenima, pljuvao. Udarali su me ispod rebara zbog čega sam se prepao jer sam nedavno imao operaciju i mislio sam da neću proći sa lakšim povredama. Ipak, na sreću, batinanje nije trajalo dugo, došli su samo da me prebiju i ubrzo su otišli, što je značilo da je u pitanju napad iz mržnje. Sve vrijeme su me vrijeđali, nazivali pe.erom i jalovcem, prijetili da više neću moći da šetam selom...Na kraju su me pljunuli – prepričava Vuk agoniju u kojoj se našao ni kriv ni dužan, naglašavajući da nema ni najmanju dilemu da je napadnut iz čiste mržnje, pritom neosnovane jer nikom nije dao povod niti razlog da se tako iživljavaju nad njim.

Nakon napada Vuk je pozvao policiju, koja je brzo reagovala i uhapsila počinioce. Ipak, hapšenje nasilnika ne briše traume, posebno ne vraća mir izgubljen zbog napada u rodnoj kući, koju je gradio njegov otac, za kojeg je bio izuzetno vezan.

– Dan uoči napada bio je uobičajen, ni sa kim nijesam imao ni najmanji konflikt, a ni inače ih nemam. Bio je svetac i svi su bili u planini, tako da nijesam ni sreo mnogo ljudi – ispričao je Vuk, navodeći da ni on tog dana nije ništa radio, jer se obilježavala Velika Gospojina, a pošto je vjernik poštuje praznike koje mu nalaže vjera. Pojašnjava i da mu je vjera pomogla da prebrodi najteže životne situacije.

– Po Bibliji, najveći grijeh je oduzeti sebi život. Tako sam i ja išao tom linijom da promijenim neke stvari koje je Bog dao da se mogu promijeniti i da budem živ, a ne da sebi oduzmem život, o čemu jesam razmišljao, i ne napravim najveći grijeh – priča Vuk.

On navodi da to što je rođen u pogrešnom tijelu posmatra kao teret koji mu je Bog dao.

– Bog, ipak, nikom ne daje veći teret od onog koji čovjek može podnijeti. Ne znam zašto bi me Bog kaznio da još kao dijete živim u nekom bunilu i da ne znam šta mi se dešava. Bog te stvori i ti si tu da odlučiš da li ćeš da živiš kako dolikuje, kao ono što jesi, ili pod maskom ili da sebi oduzmeš život. Bog zna ko sam i šta sam i samim tim ako se pred njim ne mogu sakriti i nema potrebe da se krijem ni pred ljudima – kaže Vuk.

Naglašava da mu ne prija kada iz vjerskih krugova čuje kritike na račun LGBT populacije, čiji je i on član i u kojoj ima mnogo vjernika. Nekada se osjećao bezbjedno samo u svom domu, a sada je njegovo mjesto sigurnosti crkva.

– Crkva je jedino mjesto gdje mogu da kažem da sam na neki način bezbjedan. Pred Bogom slobodno i u crkvi sigurno – naglašava on.

Svoje Mateševo ne posmatra na isti način iako planira da se vrati, ali ne na isto mjesto.

– Neću biti nadohvat ruke svima. Imam osjećaj da sam kad god njima odgovara tu, ne želim sjutra majka, brat ili bilo ko da ima neprijatnost zbog mene – kaže Vuk i ističe da mu je najveću pomoć i podršku pružio tim LGBT Foruma Progres, Bojana, Džon, Stevan i Milica, koji su bili tu kada je mislio da je sam na svijetu.

On sada živi u LGBT skloništu u Podgorici, koje vodi Forum Progres uz podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava, jedine organizacije koja mu je izašla u susret. Vuk se prisjeća da se u trenutku kada je ostao bez oca, upravo njima obratio za pomoć i dobio je.

– Bio sam mnogo vezan za oca i njemu sam sve pričao. On me je u startu podržao i rekao: „Sine, sve je to super ali ti živiš u sredini u kojoj živiš i znaš da to neće proći kako treba”. Kada je on umro, moj svijet se srušio jer sam ostao bez velikog oslonca i podrške i mislio da nema šanse da ću ikada biti ono što jesam. Ipak, javila se Bojana iz Progresa i to mi je vratilo nadu da će sve biti u redu – kaže Vuk, dodajući da ga je osim oca podržala sestra Anja, koja je sa njim prošla prve korake u prilagođavanju pola, ali i tetka njegovog oca, žena od oko 70 godina i koja mu je savjetovala da u životu bude ono što jeste i da je ona uz njega.

M.S.

---

Teško je glumiti
Vuk navodi da je preveliki napor glumiti nešto što nijeste, a on je morao da glumi da je djevojčica.

– To je katastrofa. Teško je glumiti nečiji život, a ne živjeti svoj. Međutim, imao sam sistem, pa sam kad izađem iz kuće bio Vuk, a kada se vratim ponovo glumio kćerku svoje majke. Takođe, jedno vrijeme sam imao fazu samoliječenja i jednom prilikom se obukao kao djevojka i našminkao. Ali, kada sam se pogledao u ogledalu, samom sebi sam rekao: „Kuku na šta ličiš” – priča Vuk.

On poručuje da transrodne osobe nikada ne smiju da ostave i zanemare sebe.

– Svako od nas je samom sebi onaj kojeg jedino ima. Postoje ljudi koji će uvijek biti u vašem životu, ali i oni koji će da odu, ali ćete uvijek imati sebe. Stoga nikada ne ispuštajte sebe i nikada ne stavljajte svoj život na čekanje – poručuje Vuk.


Nijesam promijenio pol, prilagodio sam ga
Vuk pojašnjava da nije promijenio pol, kako se to u javnosti često kaže, on je svoje tijelo prilagodio onome što on jeste.
– Ja sam se oduvijek osjećao kao muškarac. I kao mali sam mislio da sam dječak. Ipak, u jednom trenutku sam shvatio da nijesam i to je bilo jako teško otkriće. Sudbina je htjela da se rodim tako da mi se tijelo ne poklapa sa onim što sam ja u duši – zaključuje Vuk.