Izabrana djela pisca Zuvdije Hodžića, uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju podgoričkog „Unireksa”, izdavača koji na taj način, između ostalog, obilježava pola vijeka svog postojanja. Tim povodom razgovarali smo sa poznatim piscem...

Uskoro u izdanju Unireksa treba da se pojave Vaša izabrana djela u pet knjiga...

-Izdavač Janko Brajković mi je predložio da objavi moja izabrana djela i to me veoma obradovalo. To je lijepa zamisao, da bude u pet knjiga. Biće tri romana, knjiga odabranih priča i knjiga koja bi bila kao svojevrsni album o mom životopisu od djetinjstva do sada. Sve to zamišljeno je da bude u znaku obilježavanja 50 godina „Unireksa”. Odabra je da mu ja budem zaštitni znak i to meni čini čast. Biće to lijepo opremljeno.

Pisac ste „iz lektire”...

-Nijesam očekivao da ću biti pisac. Više me zanimalo crtanje. Bio sam jako darovit kao crtač. U početku sam počeo pisati neke pjesme, pa je tako krenulo. Pravio sam pauze u pisanju i nijesam bio baš disciplinovan u tome. To je samo dolazilo. To je neki talenat. Ne znam da li te time bog „nagradi ili nagrdi”. Vrlo brzo sam se afirmisao. Možda to nije bilo ni dobro...

U kom smislu?

-Pa možda je trebalo i zrijevati. Odmah na početku sam dobio značajne nagrade od Sarajeva preko Beograda do Makedonije. Urednik Titogradske tribine Pavić Popović mi je dao temelj i slobodno mogu reći da je on bio najzaslužniji za moj status. S piscima sam se manje družio. Mnogi su bili svojevrsni boemi, da popiju, da naprave skandal, mislili su da su pisci iznad društva. Ja nijesam bio takav. Bavi sam se sportom, društvenim radom... Nijesam sebe posmatrao kao nekog iznad društva. Nijesam bježao od javnih funkcija. Za pisce moje generacije sve je bilo vezano za skandale... Te naprave skandal u Hotelu „Crna Gora”, te tamo, te ovamo... To je meni bilo strano. Sreten Asanović i Mladen Lompar su mi bili najbliži.

Kada je u pitanju Vaš cjelokupan opus, šta bi ste Vi lično izdvojili, bez obzira na kritiku?

-Volim priče, pripovjetke. Smatram da su to mali romani i da se tu pokaže pisac. Roman te razvuče... Odlučio bih se za pripovijetke jer mi je tu pomoglo i novinarsko iskustvo. U pripovijeci sve može da se drži pod kontrolom. Čitav naš život satkan je od kratkih priča. Svako ima svoju priču... Bio sam u žiriju za „Pobjedinu” priču svojevremeno... Bilo je mnogo priča, ali ni jedna nije bila od pisca koji je imao knjigu. Jedan portir je napisao jednu priču. I samo nju. Bila je to strašna priča! Ispričao je nešto iz svoga života i to je bilo procijeđeno! To je sve!

Kada je u pitanju svjetska literatura i kratka priča? Koga tu izdvajate?

-Tu sam malo drugačiji? Volio sam latinoameričke pisce. Kada su se pojavili, oslobodili su mi maštu! Moram reći da sam ih dosta kasno otkrio! Nijesu u početku ovdje bili moderni Borhes, Karpanidje, Ljosa, Markes... Takođe, i zbog nekakvoga duhovnog nasljeđa, bio sam vezan za orjentalnu književnost. Oni mi leže! U sebi sadrže nešto bajkovito, i poetsko i životno. Ja sam proizvod ovoga tla, ove književnosti i tu sebe pronalazim. Ja sam čovjek koji ne bježi od uticaja. Zahvlan sam piscima koje čitam. Obogate me! Mlade pisce ne treba plašiti uticajem! Ne plašite se uticaja!

Ko je na Vas ostavio najveći uticaj?

-Priznajem uticaj Iva Andrića. Za mene je Andrić svjetski pisac. Od djetinjstva sam ga čitao i volio. Tu je, naravno, i Meša Selimović, kog sam lično poznavao. Od njega sam dobijao i podršku u vidu pisma, a 1974. godine sam mu pravio društvo na turneji po Crnoj Gori. Pisma podrške slao mi je i Lalić. Meša je privatno najbolji govornik koga sam znao. Koliko je lijepo pisao, još je ljepše govorio! Njega je bilo divno slušati. On je imao jednu vedrinu, jedan anegdotski pristup životu. Gdje god smo došli oduševio bi ljude pričom. Kada on skine književnu odoru bio je veoma zanimljiv i topao. Sjedjeli smo u „Radovču” u Podgorici, zatim u Nikšiću, u Hotelu „Onogošt”...

Ko Vam je još od velikana ostao urezan u sjećanju?

-Radovan Zogović mi je puno pomogao. On je sa svojom poezijom žila kucavica Crne Gore. Pošaljem mu knjigu i on profesorskom pređe preko nje i vrati mi je i napiše „Molim Vas, vratite mi ponovo knjigu”. Preznajao sam se kada sam čitao šta mi je on sve našao. Kažem, recimo, „preko grobova im je trava posijedjela”, on mi napiše „odlično”, a onda na nešto drugo mi napiše „pisac ne zna osnovna načela”. I od tada uvijek kada nešto pišem, zamišljam iznad sebe Zogovića koji mi to kontroliše. Veliku uslugu mi je napravio! Neizmjerno sam mu zahvalan! Bio je čistunac.

Kako gledate na hiperprodukciju književnih djela?

-Smatram da se prelako piše. Možda je i dobro, u tom slučaju, što se malo teže objavljuje, jer bi toga bilo ko zna koliko. Branko Miljković je rekao „Jednoga dana će svi pisati poeziju”. Pa neka se piše... I to stvara neku klimu. Možda to može da poremeti kriterijume, ali i to je život. Lično ne žurim sa objavljivanjem. Čekam da me drugi ponude da objavim.

Vjerujete li u opstanak čitaoca?

-Vjerujem! Smatram da svaki pisac živi za čitaoca. Svi mi koji pišemo mislimo na čitaoca. Mandeljštam je bio u samici, pa je pisao pjesme i razmišljao o čitaocu. Molio je nepismenog stražara da mu pročita... Najprije, ja sam dobar čitalac. Svakog mladog pisca koji se pojavi pročitam. Nemoguće je da budem stranac u svojoj zemlji. Nema književnosti bez čitaoca. Mislim da je budućnost i štampane knjige zagarantovana. Vjerujem u to. Elektronska knjiga mi je vještačka po malo... Znate, i sada se svi vraćaju organskoj hrani... Tako će se i vraćati i cijeniti štampana knjiga. Vrijeme će pokazati. Vjerujem u književnost.

Šta biste savjetovali mladom piscu?

-Ne bih mu savjetovao ništa! Svako ima svoj put. Moje iskustvo nije njegovo iskustvo. Doduše, Gete kaže „piscu je iskustvo urođeno”. Ne treba se plašiti uticaja!

Kako gledate na savremenu književnu kritiku?

-Nemamo književnu kritiku. Ona je neophodna. Zahvalan sam kritičarima koji su mi pokazali šta ne znam. Dešifrovali su moje djelo možda bolje od mene samog. Istina, lakše je pisati, nego se baviti književnom kritikom. Ona podrazumijeva dobro teorijsko obrazovanje. Književnost traži talenat, a ona znanje. Taj koji piše o meni, treba biti obrazovaniji od mene, treba znati šifru... Kod nas je kritika impresija... Nemamo kritičara koji bi „razgrnuo”... Treba dobro zagrijati stolicu, a mi nijesmo takvi ljudi. Bez dobre kritike nema dobre književnosti. Vidim obrazovane i (ne)dobronamjerne ljude, ali ne i kritičarski kalibar ravan književnosti.

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

---

Nemamo odnos prema kulturi
Kako vidite savremenu književnu scenu?

-Mislim da smo bolji nego drugi, ali da to ne umijemo da iskoristimo. Nemam povjerenja u naše Ministarstvo kulture, ono nema strategiju... Objavi se moja knjiga u inostranstvu, ali to nije proizvod nikakve smišljene politike u kulturi. Naprotiv! To je proizvod nekih slučajnosti. Malo je tužno što čak i ja, koji sam afirmisan, treba da trčim za novcem ako želim knjigu da objavim. To je tužno. Mladi pjesnici sada između sebe čitaju radove, ali ima li neko da ode pa da ih podrži! Ovdje se mnogo paradira, a nemamo osmišljenu kulturnu politiku. Sama činjenica da je za 15 godina promijenjeno 15 ministara kulture govori u prilog tome da društvo nema odnos prema kulturi.