-Čekaonice su divna mjesta gdje svašta možeš da čuješ, vidiš, mnogo toga da naučiš, razmijeniš iskustva. Eto recimo, čekajući moju doktorku, dobila sam besplatan recept za hemoglobin, kako da smanjim nivo stresa, loš holesterol, ali i dalje smo svi bili tu i čekali naše doktore da nam prepišu gomile ljekova, jer bolje ih imati nego nemati. A i alternativa je uvijek tu pa možemo kad hoćemo. Onda čujem kako žena sama peče hljeb, već trideset godina, jer djeca joj drugi ne vole i ne jedu, kako baku od osamdeset i pet doktorka naziva „povampirena”, onda ulazi neka mlada i nervozna djevojka „ja tražim samo pečat, to je minut”, rekoh joj „sjedi tu i primiri i ja tražim samo pečat, pa se ne koprcam”. Kud li hita i žuri ovaj svijet, kao da ih milioni vani čekaju, il posao, pa da shvatim, pola je od njih nezaposleno, a pola nevaspitano, pa polomi pred sobom i bakutu i trudnicu jer žuri, a gdje, da izađe vani i skroluje po telefonu. Nego, svako vrijeme ima svoje breme. Da ne bistrim sad, „trljala” bih i ja po ekranu da je tada bilo svega ovoga, nego nije. Kako je bilo ekstra, kad ne ideš u školu, pa ti dođe drug ili drugarica, donesu ti knjige, čokoladu, smijete se, prepisujete domaći, družite. Nije bilo viber grupa i skrin šotova, a no što je to nego moderno ogovaranje. Danas nema tajni, leksikona, puškica za prepisivanje, sve je grđe. Sve smo pokvarili. Djeca nam se bave politikom, stare tete diktiraju modne trendove, ljubimce volimo više od čeljadi, što bi baba Mara rekla „mora neko čudo udariti“. Ali dok se to neko čudo ne dogodi, moramo nekako jedni sa drugima živjeti. Kad pomenuh baba Maru, nazdravlje nama, imamo još bakutica. E kako su slatke. Kako je to lijepo biti babuškica. Pa te vole, grle, pa se krišom pije kafa sa bakom, pa baka uvijek kupi one omiljene žvake i slatkiše, pa ljubomorno pod ključ čuva „ono nešto specijalno za kad mi djeca dođu”. Žao mi je djece koji imaju sve, a nemaju bake i deke. Fali taj specijalan osjećaj kad te baba sjedne na krilo, onako poveću pa te cucka a ti prevrćeš očima jer ti je i milina i pomalo neprijatno. Jedino se od bake vraćaš prepunog stomaka, sa kesom punom tvojih omiljenih stvari i nekim džeparcem , za „sokić sa drugaricom”. Bake su ponosne na poseban način, kako im divno sijaju oči kad pričaju o svojim unučadima. Ponekad vidim kako dozvoljavaju sve što svojoj djeci nisu, imaju više strpljenja, više snage od roditelja, kao da u tim malim ljudima vide male sebe i žele tako da se „produži” i njihovo trajanje. I treba ih svakoga dana pozivati, davati im važnosti i značaja, pričati sa njima, njima to hrani dušu, produžava mladost, daje volju za životom. Ponekad ne shvatamo, koliko im to malo znači puno, i bakama i dekama. Kako će nam jednog dana nedostajati, to maženje i zagrljaji, to sad pomalo dosadno tapkanje i vikanja „mašala”. Ja se i dan danas sjećam svoje bake, iako je Bisa i sama matora, njenih mirisnih haljina i mekanih ruku, njene škrinje u kojoj je uvijek imala crvenih jabuka, oraha, vunenih čarapa, i sapuna koji su uvijek drugačije mirisali od onih iz radnji. Bakina kuhinja je uvijek bila najbolja, najukusnija ili zato što je birala najljepše komade mesa i kolača samo za mene. I danas kad se sjetim bake, vidim je pred kuću kako češlja svoju dugu kosu, plete je u pletenicu i stavlja maramu sa ružama na glavu. Nikada joj neću zaboraviti lik i njene ruke, tako tople i posebno meke. Volite i čuvajte ta draga stara bića jer oni su baš kao i djeca sada nemoćni i samo što im treba je golema pažnja i ljubav. Volite se, jedino ljubavi nikad nije previše.
Voli vas Bisa vaša...