-Piše: Tomica A. Milović

Mnogo davno je rečeno da „na početku bješe riječ“. Ako je tako, onda i „međuprostor“ između početka i kraja mora biti ispunjen riječima. A na kraju (da li kraj postoji?), dolazi tačka. I ta tačka se isto zove riječ, skuplja od one s početka. Ta tačka može značiti ili afirmaciju ili kažnjavanje mišljenja iz kojeg je riječ izletjela. I postala beskonačna i vječna.

Vrhovni Stvoritelj je riječ podario samo čovjeku. Njemu (čovjeku) je omogućio da riječima rastjeruje „tamu nad bezdanom“, da riječima podižu mostove između sebe. Mostove razumijevanja i ljubavi. Stvoritelj je ljude pozvao da se riječima uvezuju u bratski čvor. U „Gordijev čvor“ koji niko, pa ni neki savremeni „Aleksandar Makedonski“ neće, kakva god bila oštrica njegovog mača, moći da razveže. Ovo iz razloga što taj čvor predstavlja ljudsku Vrlinu, jaču od svih sječiva. Riječ je snaga, pokretač i uzbunjivač svih čovjekovih čula i osjećanja. Ona je rentgen čovjekove ličnosti, njegove duhovnosti, moralnosti, njegove intelektualnosti. Riječ je čovjekov uzlet, ali i pad, spas ali i propast. Ona je biti ili ne biti, barometar da li, i u kojoj mjeri čovjek postoji, ili pak samo pokušava da postane. U riječi je spas, ali i stradanje, progonitelj, ali i progonjeni. U riječi je sila dobra, ali, na žalost, i sila zla.

Kakva riječ se čuje u Crnoj Gori danas? Da li ona oplemenjuje, kultiviše, da li miluje, ranjava, pa i ubija? Svi govore nešto, ili pokušavaju da govore. Izbacuju riječi na sve četiri strane. I svakom se čini da mu nema ravnog govornika, niti da ga je ikada bilo. A kada se malo dublje zaroni u te konstrukcije od riječi, zaključak je da tu nema gotovo ničeg valjanog. I da je sve jedna velika manipulacija i atak na svijest slušaoca. Jedno veliko „duplo ništa“. Jedna opšta vika i graja, prazno, zagušljivo i davljeničko brbljanje. U tom opštem brbljanju niko nikoga ne sluša. Svako sluša samo sebe. I ushićeno se divi svom retoričkom umijeću i saopštenoj mudrosti.

Poseban fenomen predstavljaju riječi koje u govornu kompoziciju slažu crnogorski političari. Posebno i dominantno oni iz vlasti, ali bogami i oni iz opozicije. Uz rijetke časne izuzetke. To su govori čiji akteri „kada uzmu riječ, ne znaju o čemu će govoriti, kada govore, ne znaju o čemu govore, i kada završe, ne znaju šta su kazali. Kada Bog hoće da kazni jedan narod, on mu pošalje ovakve govornike“! (Jovan Dučić)

Naročito su opaki i opasni govori političara iz vlasti. To je i očekivano, s obzirom na to da vlast u rukama ima poluge sile, kojima prezire i ništi svaku drugačiju riječ od njene. Ona (vlast) progoni i satire svoje neistomišljenike. Za progon biva automatski (samo)nagrađena (stanom, kreditom pod povoljnim uslovima, kovertiranom gotovinom, platnim karticama bez pokrića, funkcijama...). Progonjeni podnose patnje i sve moguće žrtve, progoniteljima sleduje ordenje. Tipično za autoritarna društva, ortodoksne diktature, društva neslobode, okovanog i zarobljenog organizma. Tipično za društva gdje je svijest pojedinca i njegov refleks za slobodom okovan (medijskim lažima, falsifikatima i manipulacijama, sprženim sistemom obrazovanja, kulture, identiteta, morala...).

Kada gledamo i slušamo kako se u Crnoj Gori odvija dijalog, čini se da prisustvujemo brutalnom ratnom sukobu. Riječi, otrovne, primitivne, glupe, zlokobne... fijuču na sve strane. Liči to na jedan dramski, tragikomični poligon. Argumenti ne znače ništa, istina ne oslobađa, ona još tvrđe okiva i utamničuje, prije svega utamničuje i muti čovjekovu svijest. Pročitah da je negdje neko rekao: „Danas je izuzetan poduhvat biti normalan“. Onaj ko je ovo izgovorio, kao da je prokrstario Crnu Goru uzduž i poprijeko.

---