-Piše: Krsto J. Pejović

Da li danas ima mjesta ideji „čovjek“ pitanje je koje traži analizu i to multidisciplinarnu. U sadašnjem trenutku stiče se utisak da je čovjek „neopozivo“ izgubio svoj ugled. Ono što je teže od toga je okolnost da za ovaj neoliberalni svijet to ne predstavlja „posledicu pravne situacije“. Bez sumnje, čovjek je podlegao svojoj nemoći i to je istina koja potvrđuje i dokazuje da je čovjek „izgubljena stvar“. Kao da je nastupila „njegova smrt“, „prije stvarne smrti“. Reklo bi se, kao da se čovjek odriče da bude čovjek, i to dugo traje. Kao da je stupio u mijenu, kojoj nema kraja. Neoliberalna ekonomija je uveliko zavladala zapadnom hemisferom i ona uništava ljude „nasiljem“ profita. Dakle, čovjekova sudbina je takva da se rijetko čemu dobrom može nadati. Neoliberalna ekonomija otima od njega sve što je moguće, pa nije čudo što danas vidimo čovjeka bezličnog, odsutnog i otuđenog. Danas njime upravlja profit. Njegov autoritet kao radnika svakog dana se pogoršava, na način da se njegova nemaština uvećava. Ne zaboravimo da agresivnost kapitala ostaje ista. Sušenje mozgova je konstanta na djelu, pa se nameće zaključak da se čovjek gubi u „dobrima“, koja nosi i donosi novi svijet. Ta „dobra“ su svakako džungla profita, koja dokazuje da čovjek sebe i svoj rad ne može prepoznati. Paradoksalno je da početak trećeg milenijuma mijenja inteligenciju i identitet slobodnog čovjeka. Sve to dovodi do srozavanja ličnosti. Čovjeka rijetko ima i kao apstraktne ličnosti. Zato se ponekad s pravom postavlja pitanje da li je čovjek kadar da normalno misli, da normalno raspolaže sobom? Često se čovjek lišava i onoga što mu pripada, pa mu je ponekad ograničena i upotreba sopstvenog jezika. Izgleda da je čovjek „sam samcat“. On se jednostavno mora povijati kolektivnim normama, jer u suprotnom biva proglašen „nepodobnim za saradnju“. Ispada da čovjek nije pojedinac koji je kadar da se potvrdi. Kapital neoliberalne ekonomije ide dotle da pojedinac ne treba da „posjeduje privatni život“. Slobodnog vremena niotkud.

Čovjek u drugoj dekadi trećeg milenijuma jedva obitava i to je negacija ljudskog dostojanstva. Kritička misao nije misao koja tapka u mjestu već „buđenje“ koje čovjeka podstiče da govori i on to treba da razumije, mada danas čovjek uzmiče i pred sopstvenim jezikom.

Među ljudima nema ljubavi, pa su otuđenost, podvojenost i unižavanje dio života današnjeg čovjeka. Čovjek nikako da se uljudi. Ukoliko se čovjek ne trgne i vrati izvornim moralnim vrijednostima, srljaće pored svih svojih veličanstvenih dostignuća. Čovjek mora shvatiti da ne može sam, jer pojedinac je apstrakcija. Današnji čovjek nije kadar da kao biće u jednom novom sistemu bivstvuje usaglašeno sa novim matricama, i da ta nova rješenja prihvati kao jedino moguću stvarnost. Ne zaboravimo da pravila logike mogu postati pravila samo „zahvaljujući snazi zakona“. Logika je jedna, i ona ima samo jednu varijantu, dok kapital i profit imaju hiljadu modusa, i tu čovjek ne može da djeluje kao slobodno biće. Jedino kao raščovječen i raspolućen može prihvatiti novi svjetski poredak, kome pojedine zemlje služe kao enklave radi profita. I tu je istina današnje realnosti, kao jedino moguće stvarnosti. Bez namjere da se osporava „istorija“ neoliberalne ekonomije, barem se ima sloboda postavljanja pitanja da li danas ima čovjeka u ovom haosu kapitala i profita, gdje cilj ne bira sredstvo, gdje je čovjek sveden na običnu stvar, gdje ekonomija sudi i presuđuje radnom čovjeku. Sve to je nažalost emanentno današnjem vremenu, iako je Bog slobodu darivao čovjeku, koji ipak zna da je ljubav dar i da taj dar treba prihvatiti na pravi način. Ako čovjeka ima, on će se suočiti sa današnjim svjetskim poretkom i time iskazati da čovjeku neće biti zabranjeno da bar misli o svom opstanku. I na kraju možda nije naodmet podsjetiti na onu narodnu- u životu se dešava svašta i to vrlo često. Azbučnik istine kaže da „radost teče rijekom kroz sve vjekove pravednika i ugodnika božjih“. Nadajmo se da čovjek zna za tu rijeku, bez obzira na to što je pobjegla milost iz čovjeka.

---