Nikad nije koristila izraz – kosmički, ali kao da joj se to dogodilo ovog puta. Glumica
Žana Gardašević Bulatović, u intervjuu za „Dan”, povodom premijere predstave „Ivanov” u Crnogorskom narodnom pozorištu kaže da vjeruje da je nekako dozvala
Andrija Žoldaka u svoj život još 2015. godine kad je na FIAT-u gledala njegovu „Elektru”.
– Tada sam počela da pratim njegov rad, čitam njegove eseje. I sve što je on pisao u njima o odnosu glumac-reditelj, ja sam smatrala da je suprotno. Ali, bez obzira što sam mislila drugačije od njega, to me je sve zaintrigiralo. Dogodilo se da je on došao u Crnu Goru da održi masterklas, a ja sam upravo morala da odigram tri predstave na sjeveru. Prvi put sam u životu tražila zamjenu, platila honorar koleginici da bih bila na masterklasu. Onda je Žoldak došao drugi put, a ja već kupila kartu za Kan. Kartu sam bacila, kupila novu da bih stigla na audiciju. Postupila sam onako kako inače ne bih, ali želja da ga upoznam, da ga vidim kako radi, dovela me je ovdje. Smatram srećom i privilegijom, uspjehom što me je odabrao da igram Sašu. To smatram i ličnom pobjedom i bez premijere – kaže Žana Gardašević Bulatović.
• Da li je to razlog prelaska s Ane Petrovne na Sašu?
– Njegov pristup jeste drugačiji. Poseban. Osim glumačkih biografija, profesionalnog rada i glumačkih mogućnosti, strašno mu je važno da nas upozna u smislu šta mi imamo u sebi kao ljudi. Iz toga izvlači likove. Najprije sam radila Anu Petrovnu, skoro 95 osto lika sam završila. Onda me je bolje upoznao, spoznao što sam unutra i napravio novu podjelu. Ni sanjala nisam da bih mogla da igram Sašu. Kad sam čitala komad nisam sebe mogla da vidim u njenom liku.
• Čehov je liku Saše, stavio u usta ono što žene misle o muškarcima?
– Saša je djevojka, a ja ću uskoro 38 godina i zaista ni u snu nisam mislila da mogu da je igram. Na audiciji ja sam Žoldaku iznijela svoj stav o likovima iz ove drame. Poznajem te ljude, poznajem Ivanova, Anu Petrovnu, Sašu... Smatram da su to čisti, božanski ljudi, neuprljani i neshvaćeni. Društvo ih čini nesrećnima, oni se ne snalaze, a imaju poštene namjere. Lik Saše sam na poseban način izgradila, jer je Žoldak od mene tražio posebne zadatke. Mogu samo da kažem da kroz Sašu i Ivanova progovara čista i božanska duša koja prosto ne biva shvaćena u ovom društvu. A, koliko nas je takvih danas?!?
• Raznorodan i neočekivan, ansambl ovog čitanja „Ivanova” nije ono što su gledaoci navikli da gledaju poslednjih godina u CNP-u...
– Smatram da je to iskorak i prednost ove predstave. Sastav ansambla je velika prednost ovog projekta. Jer, ocjenjujem da jedan glumac ne može brzo da se regeneriše i da ide iz uloge u ulogu i uvijek bude nov. Instrument glumca je njegova duša.
• Magistrirali ste menadžment u kulturi, a i vodite i školicu glume?
– Zainteresovalo me je u jednom trenutku kako mogu da se spoje kultura i turizam i to baš u Crnoj Gori koja ima bogatu istoriju. Zbog toga sam 2008. u Beogradu na državnom Univerzitetu magistrirala kulturni turizam. I dalje me to interesuje i nadam se da će doći vrijeme kada ću to znanje moći da spojim nekim projektom. U školi glume koju vodim sa koleginicom
Ivonom Čović Jaćimović nije nam cilj da od djece pravimo glumce. Radimo sa njima predstave koje se tiču njihovog uzrasta. Pozvani smo da učestvujemo na Angažman festu u Beogradu i putujemo veoma brzo.
S.ĆETKOVIĆ
Partneri za primjer
• Da li Vas je iznenadio neko od glumaca?
– Izdvojila bih
Dejana Lilića, mog partnera, glumca iz Sjeverne Makedonije. Sa njim nikad nisam radila, čak se nismo ni poznavali. Ali Žoldak nam je dao veliki kompliment da to što nas dvoje radimo je masterpis (masterpeace), da će on to prikazivati na svojim masterklasovima da bi pokazao šta je to glumačka igra i kakav treba da bude partnerski odnos na sceni. Zbog toga sam beskrajno srećna.
)){kind=small}
