-Piše: Vojislav Bulatović

Ako bi neki karikaturista htio da predstavi sadržaj ovog naslova, vjerovatno bi nam predstavio „šumu” ljestvica po kojoj se ljudi penju, često ne poštujući neki bonton u naporima da zauzmu što povoljnije mjesto. Ništa ne bi bilo neobično, jer ljudi nisu nježni kad treba druge preteći, da se vide i žrtve tog nadmetanja. Od zemlje do zemlje, od regiona do regiona, značajne su razlike (ponegdje i ekstremne) u načinima osvajanja pozicija, u poštovanju određenih pravila, u guranju i eliminisanju konkurencije. Vrijednosne ljestvice su putokazi i regulatori kretanja po horizontali i uspona po vertikali. Tamo gdje toga nema vlada voluntaristička praksa zasnovana na nekoj moći, sili, društvenim vezama (političkim, prijateljskim, rodbinskim, interesnim). Ovakvo stanje je potpuno nespojivo kad je u pitanju javni sektor. Što je društvo razvijenije i uređenije (bez unutrašnjih potresa), a njegove strukture otvorenije, i njegova vertikalna dimenzija je sve bogatija, izazovnija i razgranatija. Mnoštvo ljestvica koje izražavaju neke vrijednosti daju jednom društvu obilježje dinamičnosti, ali pod uslovom da je sve to povezano u jedan sistem čime se izbjegava opasnost od dezintegracije. (Imamo i suprotne primjere visoke homogenizacije vrijednosti na bazi vjerske ortodoksije i fundamentalizma ili na bazi totalitarne ideologije). Društva u razvoju, tranzicijska društva - jezikom psihologije rečeno - imaju pubertetske probleme sazrijevanja. U njima su procesi burniji pod pritiskom i žurbom da se uhvati prvi i pravi „voz”, dok ne bude kasno. (Gledali smo u američkim filmovima kako se osvaja zemlja - čiji konj brži, njegovog jahača je zemlja!). Kod nas, javnost ima percepciju da u našoj trci za boljim životom, za eventualno visokim društvom (s „ptičjim pogledom” na „radni narod”) prednjače političari i ljudi od njihovog povjerenja. Imamo instant - elite (čast kulturnim i naučnim elitama čije djelo im određuje društvenu poziciju) koje „drže” vrh društvene piramide, ali stoji pitanje kolika je vrijednosna i svjesna povezanost među njima da bi činili neku formaciju klasnog tipa?

Društva zapadne demokratije u svakoj prilici naglašavaju (i kad nas čašćavaju atributima lidera, još i više) svoje vrijednosti koje im daju stabilnost i harmoničnost. Američki sociolog T. Parsons insistira da je konsenzus vrijednosti osnova zapadnih društava. Ova teza je u suprotnosti sa tezama marksističke i njima slične teorijske orijentacije koji društvo poimaju - kroz prizmu stalnih klasnih borbi i suprotstavljenih vrijednosti. Možda je istina negdje na sredini.

Kao što je naprijed rečeno, svaki pojedinac slijedi neki sklop vrijednosti i zauzima neko mjesto na ljestvicama tih vrijednosti. U nekim sferama (politike i sl.) određen značaj i uticaj za to opredjeljenje imaju i tzv. identitetske vrijednosti. Neki pojedinci imaju kapacitet (kompetenciju) da svoje djelovanje i svoju društvenost ostvaruju na većem broju polja (profesija, kultura, umjetnost, sport, zabava, nauka, društvene organizacije, politika i sl.) i na svakom polju teže nekom većem uspjehu, nekom većem rangu. Drugi pojedinci, nasuprot, svoje djelovanje ili životni kurs ograničavaju na jedno područje kao naučnici, umjetnici, stručnjaci biznismeni, političari i na toj ljestvici se bore za svoj prestiž i uticaj. Za velike mase radnika vezanih za jedan posao, često u nuždi izabran, jedini motiv je da se zaradi novac za egzistenciju, a njihove vrijednosti su negdje drugo.

Pošto svako društvo, pored nekih univerzalnih vrijednosti kao što su ljudska prava i slobode, ima i svoj sistem bazičnih vrijednosti (kao i onih autohtonih, specifičnih) to zahtijeva da se organizuje i stalna briga o očuvanju i usaglašavanju tih vrijednosti preko institucija države i društvenih organizacija (obrazovni sistem, NVO, kultura itd.). Poseban problem je sprečavanje većih sukoba unutar sistema ili mogući raspad tog sistema zbog prodora novih vrijednosti koje se javljaju unutar ili dolaze spolja. Prag tolerancije za novo zavisi od dubine tih promjena. Mi, u Crnoj Gori, kroz proces tranzicije smo razorili vrijednosni sistem prethodnog društva, osim u recidivima koji su kompatibilni sa sistemom koji stvaramo. Međutim, i površnom posmatraču ne mogu promaći pojave svakodnevnih sukoba unutar novog sistema što nije bezazleno, jer pojedinci i grupe gube orijentaciju i trpe posledice te antinomije. Ako se gaze univerzalne vrijednosti o ljudskim pravima i slobodama, ako se ne uvažava dostojanstvo pojedinca: u radnoj sredini kod samovoljnih poslodavaca (povlašćenih investitora), u postupcima pred institucijama, u nebrizi za velike egzistencijalne probleme, u negaciji do prezira građanskih inicijativa, u grubim moralnim i protivzakonskim zastranjivanjima u državnim institucijama, onda se ne može govoriti da je društvo čvrsto oslonjeno na stubove očekivanih prihvatljivih vrijednosti. Od posebnog je značaja, takođe, da u sistemu vrijednosti postoji ljestvica bazičnih vrijednosti koja je mjerilo prioriteta njihovog poštovanja i ostvarenja. Zbog nepoštovanja tih prioriteta zapadamo u kontradikcije i razvojne probleme kao što su bolje vrednovanje, administracije od visoke struke i nauke, bezbjednosti i stabilnosti nad obrazovanjem, zdravstvom i zapošljavanjem. O problemu vrijednosnih prioriteta i međusobnoj usklađenosti treba da se vodi stalni dijalog u društvu što sada nije slučaj.

---