-Piše: Krsto J. Pejović

Skoro dva vijeka dijele nas od momenta kada je Sveti Petar Cetinjski prestao da upravlja Crnom Gorom i njenom Mitropolijom Srpske pravoslavne crkve koja, kao svetinja, i dan-danas brine o narodu Crne Gore, o opstanku srpskog naroda i njegove duše. Tokom svog života stalno je brinuo o mirenju zavađenih plemena i nahija, i o zajedničkoj odbrani Crne Gore. Bio je vladika paklenih muka, vjeran Bogu i božijoj pravdi. Njegovo ime ostaje u knjizi vječnosti. Ponavljao je onu biblijsku: „Ako je korijen svet, svete su i grane“. Duhom i dušom bio je privržen čovjeku i narodu. Stvorio je sve - bez izuzetka, jer je ostao da živi vječno. Znao je da Crkvu ne mogu „nadvladati vrata pakla“. Inače, valja podsjetiti da Petar na grčkom jeziku znači stijena-kamen. Danas se suočavamo s nestankom poštovanja Svetog Petra Cetinjskog. Zato, mnoge čudne pojave u Crnoj Gori nameću pitanje nije li ovaj narod izgubio blagoslov Svetog Petra Cetinjskog? Zbog čega je potisnut? Zašto su pojedine institucije, pa i jedan dio naroda već duže u raskoraku s onim što je radio i činio Sveti Petar Cetinjski? Da nije Mitropolije crnogorsko-primorske, odnosno njenog mitropolita, gospodina Amfilohija, ne bismo se zvali narodom Svetog Petra Cetinjskog. Takođe, postavlja se i pitanje: kako bi danas Sveti Petar Cetinjski postupio kad bi ugledao Zakon o vjerskim zajednicama? Znajući da je „Crkva izraz ljubavi“, odgovorio bi im, najblaže rečeno, da „Crkvom ne upravljaju ljudi nego samo Bog, preko ljudi apostolskih naslednika“. Šta bi Sveti Petar kazao na to što je registrovana takozvana Crnogorska pravoslavna crkva? Zasigurno bi odgovorio da je Crkva „mir i radost od Boga“ i da se pojavila na zemlji kada je i čovjek postao. Svojim porukama, oporukama, amanetima, pa čak i kletvama, učinio bi sve da se ne mijenja vjera, crkva, identitet, jezik i istorija naroda lovćenskog podnebesja. Šta bi Sveti Petar Cetinjski odgovorio na to što su Srbi njegoševske Crne Gore proglašeni nacionalnom manjinom? Šta bi, takođe, kazao na to što mitropolit crnogorsko-primorski, gospodin Amfilohije, naslednik njegovog trona, nema pristup pojedinim svetilištima i hramovima s prostora tadašnje i današnje Crne Gore? Očito je da se zaboravlja da je Sveti Petar Cetinjski „naš temelj“. Otuda ne treba „doziđivati“ bilo šta mimo tog temelja. Poruke Svetog Petra Cetinjskog su neugasive, i nije dobro pogrešno shvatiti njegove riječi. Stoga i pitanje: da li Crnogorac može opstati u definiciji mimo Svetog Petra Cetinjskog? Šta bi Sveti Petar Cetinjski rekao za današnju našu razjedinjenost, za našu razduholjenost, gubljenje kulture i zaborav „srpskog ogledala“? Utemeljen na ličnost Bogočovjeka Hrista, mjerom ljudskog dostojanstva, ovaj duhovnik, miritelj razjedinjenih plemena i nahija, postao je sudbinska ličnost srpskog naroda i države Crne Gore. On je vrh srpske duhovne vertikale, bio je svjestan krupnih i teških riječi, ali je, takođe, bio i svjestan da narod Crne Gore zna u koga da vjeruje, kome da služi i kuda da ide. Zna, bar jedan dio građana današnje Crne Gore, da je Sveti Petar Cetinjski „duhovna kultura“ i nezamjenjiva istorijska ličnost. Kao pastir blagotvorne duše i ljubavi, u njegovim proglasima kroz poslanice vidimo da je živio u „surovom vijeku“. Njegove visoke misli i nadahnuća bili bi danas za ovaj raspolućeni narod lijek, jer su ovom narodu koji je u raskoraku sa Svetim Petrom Cetinjskim neizbježno potrebne molitve za mir i ljubav, čast i čest. Bio bi Sveti Petar Cetinjski i te kako očajan i ozlojeđen slikama i prilikama današnjeg života. Iako je danas za neke Sveti Petar Cetinjski daleka prošlost, odnosno daleka uspomena, njegove poslanice bi i sada imale težinu Božjih zapovijesti i narodnog suda. Ako se, za trenutak, vratimo njihovom sadržaju, uočićemo da je njima dat lik samovoljnog Crnogorca, odnosno samovolja pojedinaca i plemena. Da „život vuku nevolje“ kao i tada, i danas je toga svjestan bar jedan dio naroda Crne Gore. S toga nije dobro dopustiti da olako napustimo misli Svetog Petra Cetinjskog, s obzirom na to da je njegov jezik bio njegovo biće - biće Crne Gore i srpskog jezika. Ono što je rekao u svoje vrijeme, kazao bi i danas, i to u suzama. Stezao bi svoje rečenice, satkane bolom i patnjom, poput Bajrona. Raskorak sa Svetim Petrom Cetinjskim donekle i ne čudi. Čovjek je zaboravio da je zavjet dragovoljna obaveza. Zaboravio je da duša nije u profitu, već u tijelu. Zaboravio je da je laž opasna i da je za svakog iole časnog čovjeka bila i ostala porok. Zasigurno, ovoliko nemorala, poroka i grijeha ne bi bilo da se narod Crne Gore sjeća svoje tradicije i da poštuje datu riječ nad kojom je već duže „zagrmjelo“. Ne zaboravimo da je Sveti Petar Cetinjski znao da riječ „ima božji proizvod“. Očito da bi poslanice Svetog Petra Cetinjskog za današnje podjele bile potrebne kao „nasušni hljeb“, jer bi imale snagu primjene časnog ljudskog života. Bio je Sveti Petar Cetinjski čovjek-svetac, koji je budno pratio „svoje stado“, i vladar, ratnik, učitelj i smjerni otac. To što je bio pokretni hram i svetilište daje obavezu mitropolitu Amfilohiju, a što on smjerno i neumorno danju i noću čini, da bdije molitvom nad narodom Crne Gore, jer riječ gospodnja „ostaje za vijek“. Moral je ono što podiže čovjeka. Stoga, vratimo se bar besmrtnim porukama i podukama iz poslanica Svetog Petra Cetinjskog, jer su to istorijsko -moralni zapisi lovćenskog podnebesja, pa i ako ponekad „jeknemo, ili proplačemo“. Bićemo tako korak bliže njemu, Svetom Petru Cetinjskom, koji je znao da je Srpska pravoslavna crkva stvorena voljom i molitvom Svetog Save, molitvom Srba pred Gospodom. Vladika Nikolaj Velimirović rekao bi „Sa svih strana čuješ jade, a svuda su dobre nade“, pa „Bože zakrili Crnu Goru“.

---