- Piše: Čedomir Antić

Sledećeg proljeća navršiće se trideset godina otkako su hiljade Albanaca, velikim dijelom maloljetnih učenika, pohrlile u bolnice žaleći se da su otrovani. Pokrajinska televizija, još uvijek nepreuzeta od strane nastajućeg Miloševićevog režima, prenijela je svoje priloge Evroviziji. Zarobljeni zastarelim načinima razmišljanja - komunističkim i konspirativnim, zatucanom ideologijom revolucije koju su izdali davne 1949., ali su zato njene dividende podizali svake godine - srpski zvaničnici nisu znali šta da rade. Mada lokalni Srbi nisu zahvaćeni ovom epidemijom, rijetko je ko u svijetu sumnjao u nju. Albanci su od početka viđeni kao protagonisti „dobra“: mladi narod koji nešto želi, njegovoj matici Albaniji treba pomoći da se oslobodi od totalitarnog nasleđa koje nije smetalo niti jednoj velikoj sili. Mali i neutralni, na pragu izgradnje nacije, raspoloženi za saradnju sa svakom velikom silom. Znali su šta žele, bili su spremni na sve i idealan su partner: bez veza sa Rusijom i Kinom, bez istorijskih naklonosti (osim prema Osmanskom carstvu), bijeli, a većinom muslimani, bez nafte, na važnom Otrantu, na bitnom Sredozemlju i ušću reke Vojuše odakle se od vremena rimskih prokonzula najlakše prodiralo na Balkan. Pritom, za razliku od Srba, imali su brojnu i staru, jedinstvenu dijasporu i mnogo sivog i crnog novca. Dodajmo tome da je Jugoslavija sama sebi presjekla vene i legla u kadu 1974. godine, da je predviđena za rušenje u planovima SAD od 1984., da je CIA januara 1990. objavila da će SFR Jugoslavija propasti „za oko 15 mjeseci“ i da su komunistički čvrstorukaši u Sloveniji i Hrvatskoj izabrali tri od pet važnih srpskih rukovodstava posle 1945.

Javili su se i stari srpski prijatelji. Hrvati – čiji su komunisti doprinijeli stvaranju autonomnog Kosova više nego sami Albanci, čiji je fašista napisao prvu modernu istoriju Albanca i čiji je mađarski zaštitnik u Bosni dao nalog da bude sastavljena prva albanska gramatika – organizovali su čak i naučni skup o jednonacionalnom trovanju. Koliko sam razumio, ništa nije dokazano, ali tolike su traume Albanaca, koji su i pod Miloševićem tokom mira uživali veća prava nego Srbi u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, da su ove „psihosomatske tegobe“ sasvim logične i očekivane.

Masovno, jednonacionalnno trovanje Albanca na Kosovu ušlo je u istorije. Ni oni koji bi smatrali za neophodno da analiziraju sasvim neobično, politički zombijevsko ponašanje jedne nacije na kraju 20. vijeka, ne usuđuju se da to učine u strahu da ih ne optuže za rasizam.

Nisam rasista. Ne mislim ništa loše o Albancima. Protivim se samo njihovim elitama koje su nespremne za razgovor i neobično zatvorene za svaki kompromis. I mi Srbi kasnimo u raznim segmentima modernizacije, to nije ni strašno ni čudno, a ponekad ni loše samo po sebi. Plemenska svijest i vladavina klanovskih šefova, raznih struktura koje se dogovore sa kim god je potrebno i probitačno, nije strana ni drugim narodima i dio je istorije ljudskog društva. Čudno je, međutim, da u albanskom društvu nema nikoga ko bi pokušao da, makar poslije pobjede, prevaziđe te zastrašujuće običaje i teško nasleđe. Koliko god da mi je odvratno djelovanje pripadnika srpske elite hrvatskog i slovenačkog porijekla, koje je po pravilu antisrpsko, mislim da nam je upravo to jedan od aduta, pošto ćemo s obnovom srpske države, jačanjem srpskih zemalja i demokratizacijom onemogućiti njegov subverzivni i antidržavni karakter, a dobićemo oštru ali potrebnu unutrašnju kritiku. Gdje je na Kosovu albanski Dimitrije Tucović? Gdje je njihova Sonja Biserko? Ima li prištinskog Dobrivoj Vidića? Kako stoje sa Čedomirima Jovanovićima? Znam da imaju Toniblere. I sram ih bilo zbog toga. Takva vrsta rektalnog planinarenja običnog svijeta, radnika i seljaka, nije prisutna drugdje na Balkanu.

Ponovo smo svjedoci masovnog jednonacionalnog trovanja. Nemaju Haradinaj, Mustafa, Kurti i Tači bolje i novije ideje. Sada znamo šta ih je otrovalo. „Krivac“ su kovertirani glasovi iz Srbije. Albanske vlasti imale su namjeru da izaberu protivnike vučićevske „Srpske liste“ i dovedu nekog novog Gapa (Srbina koga su u vrijeme progona našeg naroda iz 19. vijeka i zahtjeva Carigrada da hrišćanima ipak daju neka prava, na Kosovu imenovali da „udari pečat“ kad mu narede). Albanske partije su se tukle međusobno za svaki glas pa nisu mogle da glasaju za svog Željka Komšića ili Dragana Mektića. Zato su se samo Albanci otrovali, a predstavnike Srba su smjesta izbacili iz prostorija. Kosovski ljekari kažu „nije epidemija“, a da li su srpski teroristi-rasisti, odrediće laboratorija u SAD. Ili možda neće, kao ni prošlog puta.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---