Nova školska godina uveliko se zahuktala, a sve je više roditelja koji su nezadovoljni napretkom svoje djece u savladavanju gradiva i prilagođavanju školskim obavezama. U raskoraku između roditeljskih očekivanja i stvarnosti najviše trpe najmlađi koji se u velikom broju slučajeva ne snalaze najbolje sa novonastalim obavezama.
Gdje roditelji griješe kada njihovo dijete krene u školu i kako da mu budu konstruktivna podrška u procesu učenja za „Dan” govori Nataša Rakić, autor franšiznog programa „Tesla bejbis” u okviru Škole intelektualnih vještina.
– Pritisak na prvake dolazi sa više strana – kaže Nataša Rakić za „Dan”. - Jedan dio pritiska stvaraju roditelji očekivanjima o svim peticama, a drugi dio pritiska stvaraju učiteljice, takođe svojim očekivanjima i otvorenim kritikama njihovih postignuća u prvim mjesecima škole. Roditelji imaju jednu sliku u glavi o svom djetetu i posmatraju ga kroz prizmu vremena koje su proveli sa njim prije škole. Ono što se u realnosti desi je velika promjena kroz koju dijete prođe usled novih okolnosti, a čiji ishod roditelj ne može u potpunosti da predvidi.Tako dijete koje je pokazivalo entuzijazam pri polasku u školu nakon par mjeseci pokazuje nezainteresovanost ili čak odbojnost prema školi i školskim zadacima, ili nije spremno da uloži dovoljno truda da bi ispunilo roditeljska očekivanja. Sa druge strane, učiteljice očekuju da djeca do kraja prvog polugodišta prvog razreda u Srbiji a do kraja drugog razreda u Crnoj Gori nauče tečno da čitaju i da pišu, a praksa pokazuje da bar 50 odsto njih to ne nauči ni do kraja četvrtog razreda. Taj raskorak između plana i programa škole, nastavničkih i roditeljskih očekivanja i onoga što su realne dječje sposobnosti već u prvim mjesecima stvara nezadovoljstvo, frustraciju i pad samopouzdanja kod djece. Iskustvo koje imamo kroz Školu intelektualnih vještina pokazuje da djeca danas nemaju isti nivo sposobnosti pri polasku u školu kao djeca prije 10 ili 20 godina. Trebalo bi to prihvatiti i školski sistem prilagoditi realnim sposobnostima, a ne virtuelnom/očekivanom učeniku po uzoru na prošli vijek.
●Koliko roditelji griješe kada uče zajedno sa djetetom?
– Jedna od većih grešaka koje roditelj napravi u pogledu učenja je da od prvog razreda sjedi i uči sa djetetom, a još gore su situacije da roditelj djetetu radi domaće zadatke. Ovakav pristup dovodi do toga da dijete ni u starijim razredima škole ne zna samostalno da uči i uloga roditelja je do srednje škole da sjede sa djetetom i uče. Zato nam se javljaju roditelji djece koja imaju 14 godina, koji ne znaju šta da rade i mole za pomoć. Suprotno od toga je zanemarivanje obaveza djeteta i nezainteresovanost koja rezultira time da se dijete samo snalazi.Idealno bi bilo podsticati dijete da od početka samostalno izrađuje zadatke, tako da roditelj sve pregleda, odgovori na pitanja i razjasni dileme, odredi djetetu vrijeme potrebno za svaki zadatak. Roditelj tu ima ulogu mentora koji ga usmjerava i trenira da brzo i efikasno radi zadatke. Ovo je veoma bitno, jer bez treninga brzine i efikasnosti imamo djecu koja ne mogu da održe fokus, a zadatke i na času i u školi rade mnogo duže od predviđenog vremena.
●Problem školaraca svih generacija je učenje napamet. Kako naučiti dijete da uči sa razumijevanjem?
– Dijete mora da razumije šta uči da bi učilo sa razumijevanjem. To podrazumijeva slušanje na času i postavljanje pitanja učiteljima i profesorima.
Da bi učenje bilo sa razumijevanjem potrebno je da dijete zna da selektuje ključne informacije iz teksta i poveže ih sa dodatnim informacijama, kao i da razumije suštinu cijele lekcije. Osim toga, tradicionalan način učenja „zagrijevanjem stolice” samo djelimično funkcioniše. Potrebno je da dijete uči u segmentima od 28 minuta sa pauzama od sedam minuta između svakog segmenta. Time postižemo visok nivo koncentracije koja dalje omogućava dublje razmišljanje o samom tekstu.
●Gubitak motivacije je još jedan problem sa kojim školarci ne izlaze uvijek lako na kraj. Kako ga najbezbolnije prevazići?
– Roditelji igraju veliku ulogu u tome. Pozitivni podsticaji u vidu pohvala, podrške, nekada i nagrada ili čak negativnih posledica su korisni. Trebalo bi da poznajete svoje dijete i razmislite koja vrsta podsticaja bi mu najviše pomogla. Naravno, pohvale i potvrda za njihov trud čak i kad uspjeh izostane korisne su svakom djetetu. Pored toga, s obzirom na to da je digitalni svijet ono u čemu se oni najbolje snalaze, omogućite djetetu da uči na zanimljiv način, da se o temama iz škole informiše i gledajući dokumentarne filmove, proučavajući mape, čitajući zanimljive tekstove sa interneta...
●Zahvaljujući sadržaju na Jutjubu djeca ne izgovaraju riječi pravilno, imitirajući omiljene junake. Koliko je vremena potrebno budućem školarcu da radi paralelno sa logopedom i dječjim psihologom da bi otklonio problem tepanja i počeo pravilno da izgovara riječi?
– Zavisi od toga o kakvoj poteškoći u govoru je riječ, kad je i zašto nastala, da li postoje još neki udruženi problemi (što se često dešava), koliko dijete brzo uči i usvaja promjene, ali i koliko je roditelj spreman da učestvuje. Najteže je kad roditelj dovede dijete i misli da će problem nestati. Dijete je sa logopedom 90 minuta nedjeljno, a koliko sati sa roditeljima, u školi itd. Zato je važno da roditelji sa djetetom redovno rade domaće zadatke i vježbaju po uputstvima logopeda. Time će znatno ubrzati rješenje problema, i zaštititi dijete od podsmijeha vršnjaka i pada samopouzdanja. Rad sa djetetom može trajati od par mjeseci do par godina, u zavisnosti od navedenih faktora. Savjet se roditeljima je da čim primjete da dijete ne izgovara sve glasove, ili ih nepravilno izgovara, muca, ili po polasku u školu ima poteškoće u usvajanju čitanja i pisanja, da se obrate logopedu i potraže pomoć. Nekada je za brzinu uspjeha presudna pravovremena reakcija roditelja.
Snežana Moldovan

Pažnja se razvija zagonetkama
●Zahvaljujući Jutjubu većina mališana ne može da održi koncentraciju duže od nekoliko minuta. Koje metode se preporučuju da bi dijete moglo da zadrži pažnju tokom nastave?
– O tome bi roditelji trebalo da misle prije škole. Razvoj djece od najmlađeg uzrasta uz digital donosi i nedostatak fokusa i koncentracije. Mogućnost da isključite ili promijenite sadržaj nakon par sekundi uništava razvoj koncentracije u najmlađem uzrastu. Šta očekivati kad krenu u školu i čas traje 45 minuta? Učiteljica priča, a oni su odlutali već poslije tri sekunde. Zato pažnju treba razvijati u predškolskom uzrastu, i to prvo tako što će upotreba telefona i tableta biti ograničena i pod nadzorom roditelja. Ne dozvoljavajte djeci da sadržaj promijene nakon par sekundi, dogovorite se sa njima šta žele da gledaju i neka to gledaju do kraja. Neka to budu sadržaji koji traju po pet do deset minuta i uspjećete u tome. Osim toga, pažnja se razvija i kroz rješavanje različitih zadataka, zagonetki, bojenjem, crtanjem, pisanjem slova i brojeva, rješavanjem lavirinta ili traženjem razlika... Za školsku djecu najbolji lijek je ograničavanje korišćenja telefona, tableta i televizora, kao i organizovanje učenja kroz kraće segmente.