- Autor: Brankica Smiljanić

„Mladi neće ništa da rade...”, „Hoće sve da im samo od sebe s neba padne...”, „Samo traže, a neće da rade, eeee u naše vrijeme je to bilo drugačije...”

Ove rečenice mogu nastaviti svoj niz, jer paljba na mlade kako su nezainteresovani za sve, ama baš sve, konstantna je. Prije nekoliko dana, kao trešnjica na vrhu torte, objavljen je tekst kako petina mladih nikad nije pročitala knjigu, ali - pazite sad!, baš nikad u životu do kraja jednu knjigu nisu pročitali. E, to su mnogi objavili kao poražavajuću činjenicu. I jeste poražavajuća činjenica, pa i da je jedna osoba, a ne petina.

Istraživanje je urađeno na uzorku od 1.000 mladih osoba, od kojih su 45 odsto iz seoskih i 55 odsto iz gradskih sredina. Podatak da u Bosni i Hercegovini više od 18 odsto mladih nije pročitalo nijednu knjigu, koje je pokazalo prošlogodišnje istraživanje njemačke fondacije „Friedrich Ebert Stiftung”, neke je samo još više naveo da komentarišu mlade i njihove navike ka mobilnim telefonima i aplikacijama koje svakodnevno koriste. Tako da mnogima ova činjenica nije ni bila baš veliko iznenađenje.

Ako mene pitate – ok, jeste veliki procenat onih koji nikad nisu pročitali knjigu, ali ni uzorak nije toliko veliki da se mora baš crveni alarm paliti. To sam pomislila u sebi, naravno. Dok me nije stvarnost malo ošamarila po licu i rekla da ima tu i drugih problema, nije samo čitanje problem, odnosno nečitanje. Problem ima i svoj uzrok, da tako kažem.

Hajka oko svega toga i dalje traje, portali na sve strane ne prestaju s objavama o ovim tmurnim činjenicama i podacima. Izgleda da ljudima pada mrak na oči i prosto im je nemoguće da neko baš nikad nije pročitao knjigu. I meni je isto to u prvi mah bilo nemoguće. E sad, kako je prošao Međunarodni beogradski sajam knjiga i fotografisanje knjiga na društvenim mrežama izgledalo je da knjiga ima... Ipak, knjiga nema. Šta mislim kad to kažem? E pa lijepo, nema ih. Barem tamo gdje najviše i treba da ih bude, a to su biblioteke.

Akcija koju je udruženje građana „eTrafika” organizovalo raznježila je građane Banjaluke, ali ih i podstakla da i oni odreaguju i budu ti koji će pomoći. O čemu je riječ? U Banjaluci, u ruralnim područjima kao što su osnovne škole iz Vrbanje, Kola, Dragočaja, Zalužana, Bistrice i Šargovca, nedostaju 2.543 primjerka knjiga koje su lektire za mlade osnovce. Ako uzmemo u obzir da mnogi u tim krajevima nemaju novca da kupe knjige za osnovne potrebe i školovanje, kako će onda da kupe za lektiru?

Zamislite spisak knjiga i na njemu brojke kojih knjiga treba i koliko, a recimo na spisku knjige koje su vama bile omiljene u mladosti i kojih se i danas sjećate i prepričavate? A to vaša djeca, komšije od djece ili bilo koga drugog nemaju da pročitaju. Jednostavno, ne mogu da pročitaju jer - nema.

E tu ako nekog ne zaboli oko srca, onda je baš tvrdica! Vjerujte da postoje djeca koja vole da čitaju. Sjetite se samo vas, garantujem da je i u vaše vrijeme bilo onih koji jesu i onih koji nisu voljeli da čitaju.

Ova i slične akcije treba da zažive u svim krajevima Bosne i Hercegovine, pa da se problem rješava iz korijena, a ne da se kruži oko njega. Doduše, mi kao narod smo poznati da se uvijek liječimo kad zaboli, rijetko kad odemo u bolnicu kad ne boli. Mada i nije sve tako crno, ne znam da li mnogi prate društvene mreže, Instagram konkretno, ali tamo je prava mala riznica profila posvećenih knjigama. Profili rade recenzije na knjige, trude se da pokažu da ima i onih koji čitaju, a iza profila su mahom mlade osobe koje ih vode i održavaju. A u poslednje vrijeme, valjda u pokušaju da navedu ljude, a ne samo mlade da čitaju, organizuju i razne nagradne igre. Pa tako postoje profili koji daruju jednu ili više knjiga. Moja zamjerka većini tih profila je što se daruju knjige čiji naslovi nisu toliko poznati. Pa onda nije ni čudo kad se viralno pojave testovi iz škola gdje su djeca napisala da je Ivo Andrić izgradio most na ćupriji.

Nastavnici negoduju i često možemo vidjeti da kažu kako se lektire ne čitaju i da se preuzimaju prepričane verzije sa interneta, jer danas je na nekoliko klikova sve dostupno, pa i to. A za one koji, ipak, vole da znaju „više”, tu je film. Ne znam da li znate, ali postoje i one rekla-kazala priče da neke knjige treba da se „sklone” iz lektira i da se „ubace” neke poput Harija Potera, ali to je druga priča. Nakon odgledanog filma, koga briga još i o knjizi da razmišlja. Znate, problem je kao repa. Iščupati se mora. Sjećate se one priče o repi: djed za repu, baba za djeda? Ne znate? E pa počnite da čitate knjige. Tako treba čupati problem. A repa se iščupati mora.

(Al Jazeera)

---