-Piše: Mirjana Jančovska

Rečenica iz naslova obilježila je moje djetinjstvo. Ne, nisam ja ona koja je željela da bude učiteljica, ali skoro sve moje drugarice su maštale o tome da se bave tim časnim zanimanjem, koje generacije izvodi na težak životni put i uči ih kako da se izbore i opstanu.

Za razliku od drugarica, željela sam da studiram psihologiju ili kriminalistiku, što mi se sa ove tačke gledišta čini sasvim OK za vrijeme u kojem živim. Nisam sigurna šta nam je danas potrebnije, psiholog ili kriminolog.

Nego, da se vratim na ono što ovih dana potresa Crnu Goru, što u srce dira sve nas zdravorazumne građane, a to je priznanje profesorice gimnazije da gladuje... Da je sreće, pred tom izjavom postidjela bi se vlast u Crnoj Gori.

Ipak, vratila bih se deceniju i po unazad.

Svaku godinu u našim životima obilježi neki događaj, nekad lijep, nekad ružan. Pečat na 2004. godinu, prema mom mišljenju, stavilo je 27 profesora, a njihov gest se duboko urezao u moje pamćenje. Da je sreće, pamtili bismo ih svi. To su oni profesori, koji su rekli NE satiranju srpskog identiteta, odbivši da djeci predaju nekakav izmišljeni jezik. Poslije njih, niko više nije učinio ništa konkretno za spas srpskog identiteta. Svi do jednog su dobili otkaze i ostali bez sredstava za osnovnu egzistenciju. Dvoje njih već odavno nijesu među nama. Nisu dočekali da im neko pruži ruku spasa ili podrške, makar. Neki od njih su napustili Crnu Goru, trbuhom za kruhom ili, bolje rečeno, razumom za dostojanstvom. Mnogi od njih su u teškom zdravstvenom stanju. Zajedno s profesorima, otkaz je dobila i kafe-kuvarica, čiji je jedini grijeh bio taj što se družila sa profesorima. Četvoro djece se ispisalo iz škole. Zato, svi oni zaslužuju moj duboki naklon. Srećna sam što mnoge od njih poznajem, a nekolicina su moji bliski prijatelji.

Danas, na skupštinskim zasjedanjima, često čujemo narodne poslanike kako brane identitet srpskog naroda, baveći se crkvom, pismom i jezikom, ali nikada se niko od njih za ovih petnaest dugih (za profesore bez egzistencije posebno dugih) ljeta, nije zapitao kako i od čega žive ti ljudi koji su ostali bez posla braneći srpski jezik?! Ovo nije nepoznanica, niti novost za predstavnike naroda u parlamentu, posebno ne za pojedince koji sjede u svih jedanaest skupštinskih saziva i ćute o tome jednako kao što ćuti i trodecenijska vlast. Kad ste se već odlučili da pomenete profesoricu Milošević, vaša je moralna obaveza da se, nakon petnaest godina, sjetite i 27 profesora, koji su prošli i još uvijek prolaze golgotu, a svojim činom i glasom su vas doveli u klupe iz kojih treba da pokažete da ih makar niste zaboravili. U suprotnom, sva priča oko aktuelnog problema ličiće samo na skupljanje jeftinih političkih poena.

Navikli smo da vlast satire sve što počinje na slovo S, ali oni koji bi trebalo da zastupaju srpske interese u republičkom parlamentu nikako nisu smjeli sebi da dozvole deceniju i po ćutanja o otpuštenim profesorima.

Dok ovo pišem, sjetih se i jednog slučaja iz susjedne Hrvatske, koji je prošle godine bio aktuelan, a upravo se radilo o temi iz naslova ove kolumne „kad porastem biću”... Naime, jedan dječak je na ovu temu napisao da kad poraste želi da bude diler, zbog čega mu je savjesna učiteljica dala negativnu ocjenu. Koliko je bio interesantan taj dječak, utoliko su bili interesantniji komentari na portalima da je bolje biti i diler nego političar.

Da li u današnje vrijeme ima smisla svima nama dobro poznata rečenica, koju i sami upućujemo svojoj djeci: „Uči, sine, da ne bi radio“. Suštinu shvatamo danas, kad smo nakon sticanja diplome, godinama na birou rada.

Pametnom dovoljno... Profesorici Milošević zahvalnost na odvažnosti i hrabrosti da na ličnom primjeru podigne svoj glas. Što se tiče političara, i vlast i opozicija zaslužuju onu profesorsku: „SJEDI, JEDAN!”