- Piše: Čedomir Antić

Ako su cilj vlast i moć, onda u redu. Sve je moguće za onog ko nema obzira, zazora ni stida. Međutim, dokle mogu da stignu država i njeni građani ako tokom jedne sedmice čujemo: da je Crna Gora, uz Džibuti i Šri Lanku, na pragu dužničke zavisnosti od NR Kine; pred velikim i nepotrebnim poslom kupovine helikoptera (a sve radi obavljanja uloge u NATO-u, koji je prema riječima predsjednika Francuske u najvećoj krizi u istoriji) i isključena iz Egmont grupe – međunarodne platforme za pružanje podataka o pranju novca.

Ima li izgledne budućnosti za takvu državu? Primjer Brozove Jugoslavije pokazuje da nije dovoljno imati „razuđenu“ obalu (za razliku od nesrećne Italije!), dobar geopolitički položaj i beskrupuloznog doživotnog diktatora - pa da budućnost bude osigurana i zauvijek svijetla. Problem je sa diktaturama što, bez obzira na prividna i stvarna dostignuća, uglavnom žive u sjenci bioloških ograničenja svojih gospodara. Pohvalno je što Crna Gora gradi autoput. I treba. Nezgodno je što i pored svih nevjerovatnih izdaja i znatno manjih ekonomskih uspjeha, ona nema snage da ga gradi sama, iz sopstvenih sredstava. Autoput sa takvom, nedovoljnom, gustinom saobraćaja, vjerovatno nije imao dovoljno zainteresovanih za koncesiju. Vlastima u Podgorici, formiranim na zastarjelim Brozovim konceptima o ravnoteži među velikim silama, nespojivim sa zvaničnom Drljevićevom ideologijom kvislinške poslušnosti, bilo je logično da se okrenu Kini. I sada mogu da se čude upozorenjima iz Vašingotna. Prvo je stiglo preko Radija Slobodna Evropa, američkog megafona u našim krajevima. Zasad je čuđenje dobronamerno, incident se računa kao glupi gaf nastao usled opuštanja izazvanog „promjenom civilizacije“ i ulaskom u NATO. Misli li Crna Gora da preda Bar Kinezima? Znaju li da je u Džibutiju stvorena prva kineska vojna baza izvan granica narodne republike? Tako pitaju. Znaju da će Crna Gora nekako vjerovatno otplatiti taj dug, ili će nekome drugom, manje opasnom, prodati pola primorja kako bi zatvorila to pitanje, ali takvo kockanje nije dozvoljeno kada ste zemljani nosač aviona NATO-a.

Važno je preživjeti, zbog čega Crna Gora i kupuje helikoptere. Šteta je što nije imućnija, da poruči jedan nosač aviona od Sjedinjenih Država, pa da im ga posle da u najam. Samo da ga usidre pred Barom, ništa više.

I baš su u ovom, saglasićete se, osjetljivom trenutku, Crnu Goru, zbog unutrašnjih reformi, isključili iz te Egmont grupe. Koliko takvih država ima u Evropi? Da li je to neophodan korak na putu jednog šampiona ka Evropskoj uniji? Ministarka zadužena za evropske integracije kritikuje sporazum Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije o „malom Šengenu“. Kaže, „kroz zube“, kako je Crna Gora daleko otišla u postizanju najviših evropskih standarda. Zatim se u bijesu odbačene odala dodajući kako su ih tek „juče“ o svemu obavijestili. Dakle, „šampionku evrointegracija“ su preskočili u regionalnim planovima i to u času kada je, poslije proklamovanja Makronove nove politike izvjesno da je ulazak bilo koje evropske zemlje nečlanice u EU dalji nego ikada od 1999. do danas.

Iskreno, ko bi i i zvao Đukanovićevu Crnu Goru? Da li je tačno da je ona po glavi stanovnika najzaduženija država regiona? Je li istina da u Crnoj Gori progone srpski narod, hapse i osuđuju njegove demokratski izabrane vođe? Kakva je situacija sa pravnom državom? Traže izručenje, našeg novopronađenog Srbina, Svetozara Marovića. Čista odmazda, jer suditi Maroviću za kakve god zloupotrebe, a da Đukanović već ne služi doživotnu robiju, znači da je u pitanju čist politički, vjerski i nacionalni progon. Ostavimo, međutim, visoku politiku: da li činjenica da u Crnoj Gori godišnje na 1.000 stanovnika ubiju dvostruko više ljudi nego u bilo kojoj drugoj državi starog kontineta ne govori sama po sebi dovoljno? Da li treba Netfliks da snimi seriju o lokalnim Eskobarima, Galjardoima i El Čapoima pa da ono što svi u Briselu i Vašingtonu znaju postane opšte i nesumnjivo saznanje. Zasad, govori se o Poglavljima 23 i 24, koja su Crnoj Gori nedostupna, a Hrvatska ih je ispunila prije sedam godina iako je protjerala 400.000 svojih građana, nije ispunila međunarodne ugovore, nije vratila svojinu ni omogućila puna prava najvećoj nacionalnoj manjini i ima godišnje tri puta više napada na Srbe nego što ih se dogodi na nepriznatom Kosovu.

Nije izgleda dovoljno promijeniti civilizaciju. Naš poznati antropolog Zoran Đirjaković definisao je od Đukanovića i DPS-a stvorenu crnogorsku naciju kao „slučajno pravoslavne Hrvate sa mentalitetom Albanaca“. Mnogo je u ovoj duhovitoj definiciji elemenata koji odvajaju Crnu Goru od njenih ciljeva, koje je Hrvatska postila bez obzira na veću ispoljenu brutalnost.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---