-Piše: Krsto J. Pejović

Nikako da se izgovore riječi: dobro, rđavo, ispravno, dužnost, pohvala, pokuda i sigurnost. Kao da su te riječi van moralne upotrebe i pravne dopuštenosti. Malo je onih riječi koje su zajedničke, ljudske. Ključne riječi: moral, pravda, dobro, ispravnost izgubile su smisao. Nema ni pitanja kako širiti sreću i pravdu, kako suzbiti patnju? Izgleda da se tome malo ko raduje. Svijet, izgleda, stremi nekim drugim ciljevima, ne misleći da je zadovoljstvo učiniti dobro drugima, biti pravedan. Kao da mislimo samo na sebe, ne i o drugima, što je nepravedno i nemoralno. Ne bez razloga, ponekad se postavlja pitanje: čemu danas zakon staje na put?! Lošeg više niko ne bojkotuje i ne izbjegava. Za mnoga (ne)djela sankcije više nijesu moguće, izvjesne. Jedino ako ih treba zavesti Istoku ili nekoj zemlji Latinske Amerike. Inače, u moćnim zemljama Zapada, koje su kadre da neosnovano uvedu sankcije, nećemo naići na posvećenost moralnosti i pravednosti. Njihova sebičnost i (ne)odgovornost van domašaja su prava i morala. Njihov izraz „dobar“ ili „rđav“ zavisi od njihovog motiva ili namjene. Zato, konačno, mora se shvatiti da uživanje i lična dobra ne znače moral i pravdu. Za njih sistemski doživljaj, umnogome, znači uvećanje njihovog bogatstva. Nema sumnje da ta i takva filosofija ne predstavlja klasične životne principe i da ona uistinu neće obogatiti etiku 21. vijeka. Pad poštovanja pravila nanosi štetu, a moralnom obavezom se smatra što veći profit. Zato ovo vrijeme prati geslo- obećanje treba dati, a ne ispunjavati. Ako se i nađe pravednost i moralnost, to je onda neko pusto ostrvo. Moralnih davanja kao da i nema. Nema ni navike da se čovjek drži obećanja. Zaboravlja se da svak treba da ima dvostruke dužnosti: prema državi i prirodi. Za malo koga važi pravilo da „kaže istinu“. Izgleda da ljudi počinju da liče na ono što jesu (John David Mbbott). Opšte maksime moralnosti se danas iz „iskustva stiču“, kako se i koliko ko snašao. Da li onda možemo razumjeti sami sebe? Činiti dobra, znači biti častan. Toga je sve manje. Stiče se utisak da je svijetom zavladalo sveopšte beznađe, pa je stoga svaki pojedinac pozvan da ispuni punu etiku vrijednosti, jednaku za sve. To pravda traži, a moral zapovijeda, jer ono što je nekada bilo relevantno, danas je irelevantno. Moralne djelatnosti su pokorene „krutim zakonima“ svjetskih moćnika, pa želja za moralom nije jako opredjeljenje. Čini se kao da je svugdje prisutan sukob zakona sa moralom. Svijetom vlada politika kršenja pravila da pravo bude u ropstvu. Stoga nije čudno što pojedini teoretičari kažu da je povjerenje u zakon uzdrmano, što nije ni najmanje dobro. Izgleda da je logično pitanje: ko to danas ispunjava svoju dužnost? Ko danas kaže- dužnost mu je da pomogne drugom? Skoro da se više i ne navode slučajevi da je neko dao sve od sebe da bi ispunio svoju dužnost? Ne smije se zaboraviti da čovjek ispunjava svoju dužnost samo ako učini ono što je ispravno, iako je to dio moralne vrijednosti. Dovoljno je barem da shvatimo šta moral, pravo i dužnost znače. Dovoljno bi bilo bar da s dužnošću ispravno mislimo. Nije čudo ako se kaže da je umnogome „hrabrost ispoljena“ u činu nepoštovanja zakona, što je ravno ponoru. Nikako da se shvati ono što je već nauka kazala da ne važi pravo za ono što se može uspješno sprovesti, nego važi kad može da se sprovede, zato što tada pruža pravnu sigurnost. Samo je pravo vezano za pravdu, budući da pravda sadrži pravednost i pravnu sigurnost. Izazovi i iskušenja prava i morala ne smiju dovesti upravu iznad pravosuđa. To je borba za načelo sudske nezavisnosti i vladavine prava. Zato je važno podsjetiti da princip jednakosti predstavlja temeljni princip. Ne smije se zaboraviti rimsko načelo sub lege libertas – sloboda je u granicama zakona, jer odbiti „poslušnost zakona“ znači odreći se svojstva „umnog slobodnog bića“. Zakon nije uvijek pravedan, ali moralan čovjek otkriva da moralni zakon mora da preoblikuje pozitivizmom nepravedan zakon. Ironija vlastitih pojmova jednog dijela svijeta ne može zanemariti da će „biti jednog dana žrtva na oltaru uma“. Stoga, danas pobijediti strasti, znači ostati bar nalik na univerzalno biće, jer kolektivna psihologija zaboravlja moralnog čovjeka. Etika i pravda kažu da je čist moral svijest o pravnom principu. Inače, Hegel je bio prvi koji je izjavio da je u modernom društvu poštenje jedina vrijednost. Stoga, za običnog čovjeka nema čuđenja da „svaki zakon svojim pojmom predstavlja slobodu onoga koji traži i iskazuje ono što mu pripada“. Međutim, često se „istorijske činjenice“ suprotstavljaju „racionalnim činjenicama“, pa moral, kao životni princip, ne biva prihvaćen kao opštedruštven. Umna sloboda može naći smisao samo u moralu i pravdi, rjeđe u zakonu. Sadašnja situacija „pravednosti i moralnosti“ proistekla je iz borbe za profitom. U tom i takvom svijetu „živi moral“ ne postavlja pitanja o smislu pravde. Za zdrav razum i normalno vrijeme dovoljno je da se shvati šta su pravo i moral. Ništa ne može natjerati normalnog čovjeka da se odrekne obraza i poštenja. Častan rad, razum, svijest i savjest su oblikovali moralnog čovjeka kome je orijentir pravnost, pravilnost, pravednost, odnosno zakonitost. Svjetska nesigurnost je učinila da sloboda uma trpi potčinjenost. Samo izmirenje društva, čestit um i razum, daće potreban moral i neophodno pravo. To pravda traži, a moral zapovijeda. Biblija bi kazala: neka naša snaga bude zakon pravde.

---