Vasko Popa sve češće pobolijeva. Pokušava da se odvikne od pušenja – četrdeset godina puši, i to mnogo, sada i po trideset cigareta na dan! Godine 1989, 27. marta, u ranim jutarnjim časovima iznenada je na ulici izgubio svijest. Pao je i zadobio prelom karlične kosti i lijeve podlaktice. Prevezen je u Urgentni centar. Dva dana kasnije prebačen je na Ortopedsku kliniku Vojnomedicinske akademije, gdje je liječen do 3. maja, a potom upućen na rehabilitaciju u Igalo.

U Tokiju je objavljena „Džepna knjiga svjetske moderne poezije“ (1989). U njoj su i pjesme Vaska Pope. Na japanski jezik preveo ih je Kazuo Tanaka. Oporavio se toga ljeta i ponovo se družio sa prijateljima u svojim omiljenim kafanama, uz kafu i čaj – u „Ekscelzioru“, „Moskvi“ (na međuspratu), „Mažestiku“... U šetnji se ispomaže štapom... Obnavlja stara prijateljstva sa Dejanom Medakovićem, Žilom Stojkovićem...

Odaziva se pozivu iz Izraela. U februaru 1990. putuje u Jerusalim, na prvi festival poezije. Ponovo se srijeće sa starim prijateljima piscima, Česlavom Milošem, Jehudom Amihajem, ali i sa ruskom pjesnikinjom Belom Ahmadulinom, češkim pjesnikom Miroslavom Holubom, poznatim izraelskim novinarom (našeg porijekla) Raulom Tajtelbaumom, sa kojim će do kasno u noć šetati jerusalimskim ulicama. U Hristovom gradu osjetio je tegobe i prilikom hodanja, pa se Raul pobrinuo da mu kupi nov, lijep štap... Donio ga je kući kao dragu uspomenu. Popa je u Izraelu poznat pjesnik – njegovi stihovi štampani su u časopisima i listovima. Nekoliko godina ranije časopis „77“ posvetio je cio broj našim piscima. Najviše prostora dobio je Popa. On prvi put boravi u ovoj zemlji i fasciniran je Jerusalimom, Jerihonom, Maslinovom gorom, Vitlejemom, Mrtvim morem... Meksički pisac Homero Ariđis, koji je bio sa njim u Jerusalimu, zapisao je da mu je Vasko Popa „priznao da se osjeća starim i bolesnim“. S puta se vratio umoran.

Krajem aprila 1990. osjetio je jake bolove i zatražio pomoć na Vojnomedicinskoj akademiji, na zauzimanje dr Vere Gavrilović, dugogodišnjeg porodičnog prijatelja. Ljekarski konzilijum, nakon svestranog ispitivanja, konstatovao je da je obolio od opake bolesti – karcinoma „lijevog gornjeg plućnog režnja sa evidentnom metastazom u limfnim čvorovima...“ Prebačen je na kliniku za plućne bolesti. Ima šezdeset osam godina. Nastaje borba za život – zračenja, intenzivni ljekovi...

Popa je, prema pisanju „Politike“ u to vrijeme, jedan od najprevođenijih savremenih pisaca svijeta – objavljene su mu 52 knjige na raznim jezicima: 11 knjiga na engleskom (pet u Engleskoj i šest u SAD), šest na njemačkom, tri na grčkom, tri na švedskom, po dvije na francuskom, poljskom, rumunskom, češkom i slovačkom, a po jedna na bugarskom, holandskom, mađarskom, norveškom, portugalskom (Brazil), ruskom, španskom (Meksiko), turskom, bengalskom i hindu jeziku. U Engleskoj i Americi štampane su Popine sabrane pjesme, što nije doživio nijedan jugoslovenski pjesnik.

Stoički podnosi torture terapije, ali bolest uzima maha. Liječi se na Vojnomedicinskoj akademiji. Smješten je u apartmanu. Mladi ljekar na specijalizaciji, gastroenterolog dr Nebojša Božinović, i sam zaljubljenik u poeziju, koji ga je često obilazio i sa njim vodio duge razgovore, sjeća se tih susreta: „[...] U razgovoru smo skakali sa teme na temu, bez reda i zaključka... Smatrao je da je pisanje poezije naučena vještina, te da bi se to moglo naučiti na `Akademiji za liriku`, s tim da nastavnici budu vrhunski...“

A kada dođe kući, na odmor od terapije, posjećuju ga i neki stariji prijatelji, iz davnih dana, sa kojima se godinama nije viđao. U baštu „Madere“ da bi se vidio sa Vaskom dolazi prijatelj iz vršačkih dana – Aurel Gavrilov, i sam teško bolestan.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---