-Čemu vakat, tome i vrijeme, kaže stara poslovica. I istina je. Ali ono što ja vrlo često primijetim jeste da nešto i ne poštujemo tu poslovicu najčešće. Često za ženu od pedest i koju godinu, čujem da je „dobra riba”, pa mi to nekako ne ide. Ja bih voljela da mi neko u pedesetim i šezdesetim kaže da sam dama sa stilom i stavom, a ne „riba”. Ne ide mi to uz te godine. A onda, „frajer” , to mi dođe ko mlad momak, junoša, koji puca od zdravine i mladosti, tu do trideset, kam da pukne, a ne ima pedest pod oba uva, da ne kažem gdje drugo, utegao se u helanke, nosi džemper na V izrez i izigrava piletinu. Ne ide, ljudi. Kad ćemo da ukapiramo da je lijepo da ostarimo. Pomislimo samo na sve one koji to nijesu uspjeli, koje je bolest, sudbina ili loša sreća odvela prerano. Sa čime se takmičimo? Sa životom? Pa kontamo li da je život uvijek pobjednik, a mi smo vječiti gubitnici, jer, kako rekoše „iz života se niko nije izvukao živ”. Shvatam i one što jedu samo zeleno i piju samo smutije, vise po teretanama dvadeset četiri kroz sedam, zatežu kožu, pilinguju lica, oklagijaju se po čitav dan... I šta? Opet ćemo svi jednog dana, na isto mjesto. Ne kažem da ne bi trebalo umjereno, ponekad, ali pretjerivanje, nipošto. Jer dok to radite po čitave dane, toliko toga trči pored vas i toliko toga propuštate. Da, da. Pa i onaj kolač, jer neće vas ubiti sto kalorija. Ubija nešto drugo. Ubija zloba i zavist, ubija mržnja i odsustvo ljubavi. Dobro je da radite na sebi, ali radite i za sebe. Onog unutrašnjeg sebe. Juče gledam svoj rendgenski snimak zuba. Mislim, kako smo zapravo svi iznutra isti, kao ovaj moj snimak, prilično ružni, a koliko se samo trudimo da se nalickamo i našminkamo, da vani izgledamo lijepo, privlačno i poželjno. Kad bi se svi gledali kao kroz rendgenski snimak, sve bi bilo nekako drugačije, jednostavnije. Ne bi bilo podjela jer sve bi bilo crno-bijelo. Svi bi bili tanki i vitki. Pa ne bi bilo etiketa „debeli”, ili „prasići”, „džigljavi” svi bi bili jednako „preslatki”. Jer prije nego li nekoga etiketirate, zbog njegove vanjštine, dobro porazmislite, jer možda pričate o nečijoj depresiji, nekom poremećaju, možda zadirete u nečije imovinsko stanje, emotivni status. Budite oprezni. Osmjeh je besplatan i dijelite ga svima. Što češće i svojevoljno. Radujte se. Danas sam jednom starijem gospodinu, da ne kažem dedici rekla „čemu srdžba i taj stav, kiša je stala, Sunce nas miluje, a vi ljuti” i odmah se i on promijenio, razvukao osmjeh od uva do uva i rekao „imaš sine pravo, jednom nogom sam put Čepuraka pa mi je svako kriv”. A ja njemu „Ej, pa dok ne budete sa obje noge tamo, ovdje budite srećni i nasmijani, sve se da riješiti, ali kad tamo odete, tamo nema problema ali se tamo nikome ne žuri, pa nemojte ni vi”. Ode deduška u mislima, onako mu smješak titra na licu. Stiže nam i Nova godina, a sa njom i zimske čarolije i radosti. Ja se zimi baš i ne radujem, preferiram ljeto i onu našu žegu, kad većina duva i puva i govori „disat se ne može”. E evo danas dišemo punim plućima, jer sjeverac je krenuo i pravo je vrijeme da se veš osuši, što mi je ujedno prva i jedina asocijacija na istog „gospodina”. Raduje me jer je Podgorica ponovo oživjela, naš trg i naš, pomalo zaboravljeni centar grada. Opet su kućice u centru i biće dosta divne muzike i dešavanja. Meni je žao što moja djeca nisu osjetila čari našeg grada, našeg centra, našeg korzoa. Što više nema onog šmeka stare Podgorice, da se okupljamo na određenim mjestima, da ćaskamo, ugovaramo sastanke, družimo se. Sad su neki drugi centri u „centru”, nazivaju ih kvartovima. Pomalo su bez duše, uniformisani i nekako tužni. Naš grad je imao dušu koju su mu oteli, ne pitajući nas, da li mi to želimo. Pita me mlađa „ko su mama Cikotići”, pokušah da joj objasnim, ali pravih Cikotića više i nema, jer da ih je bilo dovoljno, naš grad bi i dalje imao dušu, sebe, svoje čari, ali neka, svako vrijeme nosi svoje breme, pa će i naša djeca nositi svoje, ma koliko im bilo teško. Između Deda Mraza i Sneška Bjelića, biram Dedu. Ipak je on divan dedica koji nosi poklone, uveseljava društvo, a Sneško je dosta leden, jedino ta bjelina je ono što ga čini posebnim. Eto. Dosta sam vam pametovala u ovom javljanju. Rezime će biti, uživajte i sjevercu, domaćice prosušite veš, mladi siđite do centra, biće lijepo. I volite se, širite ljubav.
Voli vas Bisenija