-Piše: Milan Mišić

NATO, najuspješniji vojni (i politički) savez u istoriji, proslavio je prošle nedjelje u Londonu 70. rođendan – kao nesložna porodica.

Skup 29 lidera, koliko sjevernoatlantska alijansa ima članica, formalno nije bio samit, a izostalo je i slavlje koje bi bilo primjereno godinama slavljenika. Završen je pomalo dramatično: Donald Tramp, predsjednik najvažnije zemlje saveza, uvrijeđeno je skratio svoj boravak, kad je objelodanjen snimak ćaskanja francuskog predsjednika, kanadskog i britanskog premijera, u društvu britanske princeze, u kojem su ga ismijavali.

Ova bizarna epizoda nije, međutim, odvukla pažnju od suštine. Rođendanski samit koji, rekosmo, zvanično nije bio samit, pokazao je svu snagu i slabosti NATO-a i potvrdio njegove unutrašnje podjele koje idu toliko daleko da se preispituje sama svrha njegovog postojanja. A povrh toga, na dnevnom redu je i dilema ko je neprijatelj: da li je to Rusija, međunarodni terorizam ili – Kina?

Ova kriza je, podsjetimo se, počela prije tri godine, kada je tek ustoličeni američki predsjednik konstatovao da je NATO „zastario”, prekorijevajući saveznike da nedovoljno plaćaju za nuklearni kišobran koji im iznad glava drži najveća vojna sila, a kulminirala je nedavno, kada je ambiciozni predsjednik Francuske, Emanuel Makron, konstatovao da je savez „u stanju moždane smrti”.

Gledano sa strane, NATO ima dva lica. Jedno je ono vojno, koje funkcioniše kao razrađena i dobro podmazana mašinerija i drugo, političko, koje je sasvim disfunkcionalno.

Na rođendanskom skupu, za razliku od prethodnih samita, u fokusu nisu bila čuvena „dva procenta” od bruto društvenog proizvoda koje bi članice morale da izdvajaju za odbranu (a što sada čine samo tri, dok su na putu da to ostvare sada još njih šest). Budžet NATO centrale je inače 2,1 milijardi eura, od čega 22 odsto plaća Amerika, a Njemačka, najveća evropska ekonomija, 14,9.

Nema, međutim, konsenzusa u traganju za odgovorom na pitanje čemu služi NATO danas, kada više ne postoji razlog njegovog osnivanja: odbrana Evrope od komunističkog Sovjetskog Saveza.

Jedan tabor smatra da je obuzdavanje ruskog ekspanzionizma (naročito poslije aneksije Krima) i dalje prioritet, dok drugi zagovara detant i saradnju sa Moskvom. Makron, na primjer, kaže da „Rusija jeste prijetnja”, ali da „više nije neprijatelj”.

Drugi, međutim, glavnom misijom smatraju borbu protiv terorizma, onog džihadističkog, što je zaista bila razložna preokupacija tokom višegodišnjeg postojanja takozvanog „halifata”, „Islamske države” koja je neko vrijeme imala teritoriju veličine Velike Britanije.

Najzad, oni zagledani u budućnost i zabrinuti zbog, čini se nezadrživog, uspona Kine u svakom pogledu, govore da zapadni pakt treba da se preorijentiše u skladu sa tom novom geopolitičkom realnošću.

Protiv ovakvog pristupa su prije svega Njemačka i Francuska: za njih je kineska prijetnja dugoročna, dok su ekonomski interesi saradnje sa Pekingom u ovom momentu prioritet.

Teško je na rođendanu bilo žmuriti i pred komplikacijama koje, na važnom „južnom krilu” izaziva Turska, čiji predsjednik, Redžep Tajip Erdogan, postaje „remetilački faktor” jer kupuje rusko oružje i otvoreno flertuje sa Putinom. Rođendan je prošao, NATO problemi su ostali, za neki sledeći samit.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---