- Autor: Dejan Ilić

Ovdje ćemo staviti tačku na i u priči o PISI iz 2018. Radoznali čitalac primijetio je da je u susjednim zemljama, u Bosni i Hercegovini kao i u Hvratskoj, već u drugom, a najkasnije u trećem koraku fokus razgovora o rezultatima testiranja padao na univerzitet, da bi se onda tu i zadržao. Kod nas je taj treći korak izostao, pa hajde da ga ovdje napravimo i tako privedemo kraju ovu malu seriju o PISI.

U ono malo riječi što ih je u domaćim medijima bilo o PISI naglasak je bio na malom budžetu za obrazovanje, na potrebi da se u dodatnim programima prosvjetni kadar osposobi za drugačiju nastavu, na promjeni školskih programa, na započetoj reformi, na digitalizaciji – dakle, uglavnom na nebitne stvari.

Posebno je zanimljivo što je argument o nedovoljnom budžetu – u smislu: s koliko novca radimo, dobro smo i prošli na PISI – stigao od ministra lično. Tom izjavom, ministar je direktno izašao iz vlade i prešao u opoziciju. Naravno, nije. Ali, ako zaista misli to što je rekao, jedino bi logično bilo da izađe iz vlade koja namjerno opstruira posao za koji je on zadužen da ga što bolje obavi.

Pustimo ministra da se igra opozicije samome sebi, te uvedimo u priču konačno i univerzitet. Notorna je činjenica da u osnovnim i srednjim školama predaju osobe koje su obrazovanje i kompetencije sticale na univerzitetu. Ako se pogleda iz tog ugla, sve priče o dodatnom usavršavanju, nedovoljnim sredstvima, digitalizaciji… – padaju u vodu.

Mnogo manje je sredstava potrebno da se promijene programi na univerzitetima nego da se kasnije, pošto su sve potrebne škole već završili, prosvjetni radnici naknadno doškolovavaju da bi dobili znanja za koja su uskraćeni na fakultetu. S druge strane, mnogo je manje zaposlenih na fakultetu koji treba da promijene načine na koje rade, nego što ih ima u osnovnim i srednjim školama.

Da stvari sasvim pojednostavimo, sav novac koji ide na tobožnje usavršavanje nastavnika i nastavnica, te sve što je slupano u nakaradno izvedenu digitalizaciju, može mirno da se preusmjeri na povećanje plata u školama. Samo ta jedna mjera već bi vidno popravila stanje u domaćem obrazovanju. A u prvom pravom reformskom koraku, svu pažnju treba usmjeriti isključivo na univerzitet. To je srce domaće prosvjetne tame.

Evo nekih paradoksa za primjer: na našim univerzitetima mahom rade osobe koje nisu prošle nikakvu pedagošku obuku. Drugim riječima, buduće prosvjetare obrazuju osobe koje vjerovatno pojma nemaju šta su prosvjeta i pedagogija. Umjesto da se na obuku šalju desetine hiljada prosvjetnih radnika, jeftinije je obučiti njih par hiljada sa univerziteta koji ih obrazuju za rad u školama.

Nadalje, naše visoko školstvo je organizovano po principu usvajanja i reprodukcije znanja. U njegovom središtu nalaze se ispiti – dakle testovi, bilo usmeni bilo pismeni – barem kada je riječ o društvenim naukama i humanistici. Rijetko se tu pred studente postavljaju zadaci koje bi oni samostalno trebalo da rješavaju. Taj model se onda samo preslikava i na škole, a preslikavaju ga baš oni koji su unutar jednog takvog – zastarelog, dakle – obrazovnog visokoškolskog sistema stekli diplome zahvaljujući kojima upravo i rade u školama.

Stalno to treba imati na umu: obrazovanje je zapravo sistem odraza u naspramnim ogledalima. A prva slika, koja se onda u nedogled odslikava, upravo je ona sa univerziteta. Naricati sada nad školstvom, a ne reći da to nakrivo posađeno stablo korijene vuče sa univerziteta, blago rečeno, licemjerno je. Cio sistem visokog školstva raznim novim zakonima i načinima bodovanja gura se ka takozvanom istraživačkom, to jest naučnom radu, dok se pedagoški rad uporno potiskuje u stranu kao praktično nebitan.

Notorna je stvar: i kada ne mislite o pedagogiji, to je pedagogija. Tražiti od nastavnika i nastavnica u školama da pažnju usmjere na razvijanje kompetencija i vještina, a ne na puko usvajanje zadatih programa, naprosto je pogrešno, jer oni to ne znaju. A ne znaju, jer nisu imali gdje da nauče: kao i djeca koju oni školuju, ti nastavnici ni na jednom nivou svog obrazovanja nisu naučili kako se razvijaju kompetencije i vještine.

To što se onda oni šalju na brzopleto i površno osmišljene dodatne obuke, a da se pritom ništa suštinski ne mijenja na univerzitetima gdje se upravo školuju nove generacije budućih prosvjetnih radnika nezamislivo je arčenje i materijalnih i ljudskih resursa – da upotrijebimo taj tehnomenadžerski način govora, tako drag sadašnjem ministru prosvjete i čitavoj vladi čiji je dio.

Ministar kaže: koliko para toliko muzike. Jedino tako se može razumjeti njegova izjava: „Koliko se ulaže u obrazovanje u Srbiji i kakvi su rezultati – mi smo visoko kotirani“. Ali, to naprosto nije tačno. I sa to malo sredstava koja stoje na raspolaganju ovdašnjoj prosvjeti može se znatno više nego što postiže tekuća vlada sa svojim ministarstvom za obrazovanje. Istina je da ova vlada i to malo sredstava doslovno arči na gluposti.

Ovaj ministar joj svojim neznanjem i golom agresijom služi samo kao paravan da se ne vidi ono što je očigledno: nije problem ni u novcima ni u ljudima koji rade u domaćim školama – problem je u ministru i u vladi čiji je on dio. I u univerzitetu, naravno.

Peščanik.net

---