- Piše: Vuk Vuković

Grad je, na svaki način, singularnost na djelu, rad razgradnje, rastrojstva, dijeljenja, množenja, udvajanja i ubrzanja u iščezavanju, naprosto, izmičuće mjesto, uvijek ono što tjera negdje drugdje, ali tako da se cirkulacija odvija prema graničnoj liniji (zamišljenoj), koja automatski vraća u centar, zgusnutu jedinicu, to kretanje u zastoju, ulančavanje koje je prije svega tjeskobno, to je jedna audio-vizuelna zgusnutost maksimalno ekstrovertna i trenutno postojeća u neprestanom prolazu, uvijek već veliki raskorak, mimoilaženje, razlivanje...

Ono odbijeno od izloga, dio detalja, zračenje bivše cjeline, jeste gradsko... Shizo sličice, strijele kroz smjernice, elastične, tako da iscrtavaju uvrtloženu petlju. Nepodnošljiva privlačnost grada leži u osjećanju dovrhunjene samoće što se još jedino ogleda u noći.

Nervni nivo grada posebno je interesantan, jer se na njemu odvija svaka posebnost koja sebe prije ili kasnije, nužno, mora moći poništiti; strast za gubljenjem sebe, za jednim neupisivim protokom, nije li u tome sadržaj ljubavi prema gradu i njegovom širenju ka onome što se beskrajno udvaja. Otud se nikad nema dovoljno vremena (način bjekstva od unutrašnjeg poziva), za toliki izazov i zjap rašivenog prostora. Pa ipak, grad bjesomučno vrti ukrug, odvodi gore i dolje, odjednom na sve strane, neuhvatljivo cijepanje...

„Veliko ludilo božansko je čuvstvo.“ (Emili Dikinson)

Potrebno je unaprijed izludjeti čula, šokirati ih, preispoljiti na samoj ivici, jer to je način da se ona prilagode (sjetimo se deliričnog i nezrelog, neodoljivog i u programu prelomljenog Romantizma koji je naglo banuo na osvijetljeni beton; Valter Benjamin studiozno razvija slom i utisak začet u uvijek zaista neprilagodljivoj Ulici) bukolikoj, razvaljenoj slici koja se iz najunutrašnjeg jezgra nezaustavljivo prisipa, preliva, nezaustavljivo kipući. Grad je ono što uvijek tek proključa i provri, velika erupcija noći, i gašenje užarene lave (ludih neona) s jutrom... Sivilo zidina zaustavljenih u tišini prve bjeline.

Izmoždeno kretanje nikud određeno, utrka sa vremenom, lov na futur koji se neminovno promašuje, i osjećanje ekstenzovanja preko svih zamislivih granica; prolaziti Njujorkom, u tome ima nečeg nalik avanturi astronauta koji još izigrava i posluži kao postolje za sve hirove obezbićene mode; estetika grada je u udesu!

Putovanje: zvjezdano, orbitalno, fantastično, ono dočarava jednu budućnost u kojoj će sve biti mreža, astralnost udvajanja koje siječe maksimalnom brzinom otvorenu sliku grada, idealnu fasadu iza koje nema ničeg, poput pacijenta koji, ležeći na krevetu, u kovitlcu asocijacija i toka svijesti otkriva da ne posjeduje nikakvu dušu, tek je i samo hrid beskonačno mračnog, anonimnog nesvjesnog.

Biti u gradu, znači nemati dom, osuditi se na skitanje jednog Oliveire (dalekog brata Odiseja), koji strastveno o svemu džemuje u odveć gradskim, suviše gradskim „Školicama...“

Budućnost i potonji grad: pustinja sa jednim neboderom na kome se preslikava urušavajuće, prazno, demorališuće nebo...

---