Šesnaestogodišnji mladić Alberto Mangel (1948), bio je jedan od Borhesovih čitača knjiga. Kada je njegovu majku Leonor, usljed poznih godina, počelo da zamara svakodnevno višečasovno čitanje raznih knjiga koje je Borhes nepogrešivo odabirao, angažovao je Alberta Mangela, koga je upoznao u knjižari u kojoj je ovaj radio poslije školskih časova.

Knjižara „Pigmalion“, čija je vlasnica bila Lili Lebah, Njemica, imala je najnovije knjige koje su objavljivane u Evropi i Americi. Jedan od redovnih posjetilaca knjižare bio je Borhes koji se tu i upoznao sa Albertom Mangelom kada mu je i ponudio posao čitača u svom stanu.

Alberto je tri, ponekad i četiri dana u sedmici od 1964. do 1968. godine redovno u večernjim časovima odlazio u Borhesov skromni stan i čitao mu. Osim Alberta Borhes je imao još nekoliko čitača koji su naglas čitali mnoštvo onih knjiga koje su budile njegovu eruditsku radoznalost. U stanu pored Borhesa živjeli su njegova majka, služavka Fani i mačak Bepo.

„Od samog početka, činilo mi se da Borhesov stan postoji van vremena, to jest, u vremenu sačinjenom od Borhesovih književnih iskustava, vremenu sastavljenom od ritmičnih doba viktorijanske i edvardijanske Engleske, ranog sjevernjačkog srednjeg vijeka, Buenos Ajresa `20-ih i `30-ih godina XX vijeka, njegove voljene Ženeve, perioda njemačkog ekspresionizma, prezrenih godina Peronove vladavine, ljeta u Madridu i na Majorci, mjeseci provedenih na univerzitetu u Ostinu, u Teksaku, gdje je prvi put stekao velikodušo divljenje Sjedinjenih Američkih Država. To su bila njegova mjerila, njegova istorija i geografija: sadašnjost se rijetko nametala.“

I još jedna od činjenica iz života pisca koji je radikalno promijenio književni sistem, književni kanon: u njegovoj biblioteci u kući nije bilo nijedne njegove knjige. Knjige sa kako je govorio njegovim „nenametljivim imenom.“

Tigrovi, koji su takođe jedan od njegovih stalnih simbola, bili su njegova opsesivna ljubav još od njegove treće godine, kada je sa majkom satima stajao pred kavezima sa tigrovima, a kad je trebalo da pođu kući on je iz sveg glasa vrištao. Prvi crtež koji je njegova majka sačuvala bio je crtež tigra. I njegova sestra Nora voljela je tigrove, tako da je on često citirao njenu rečenicu: „Tigrovi kao da su stvoreni za ljubav.“ Znajući za tu njegovu ljubav, kako piše Mangel, jedan bogati argentinski zemljoposjednik pozvao ga je na svoje imanje, obećavši mu iznenađenje. Odveo ga je do klupe u bašti, na koju je Borhes sjeo i najednom je Borhes osjetio veliko toplo tijelo pored sebe, a velike šape naslonjene na svoja ramena. Tako je taj tigar odao počast svom sanjaču. Borhes kaže da se nije uplašio, jedino mu je zasmetao vreo dah koji se osećao na sirovo meso.

Priču o druženju sa Borhesom Alberto Mangel završava riječima da ova svjedočenja o intimnom životu najznačajnijeg pisca XX vijeka nisu sjećanja; „to su sjećanja sjećanja, a događaji koji su potakli ta sjećanja nestali su, ostavljajući samo nekoliko slika, nekoliko riječi, a čak ni za njih nisam siguran da su bile upravo takve kakvih ih se sjećam“.

„Diraju me sitne mudrosti koje se svakom smrću gube“ Borhes je mudro napisao u svojoj mladosti. Dječak koji se popeo uz stepenice izgubljen je negdje u prošlosti, kao i mudri starac koji je volio priče. Uživao je u starim metaforama – vrijeme kao rijeka i život kao putovanje i borba – a za njega su sada ta putovanja i ta borba završeni, a rijeka je odnijela iz tih večeri sve, izuzev književnosti koja je (citirao bih Verlena) ono što ostaje pošto ono što je suštinsko i neizrecivo postigne svoje.”

O poznanstvu sa Borhesom, njihovom prijateljstvu i druženju prilikom čitanja, Alberto Mangel, argentinsko-kanadski esejist, romanopisac, prevodilac, antologičar, urednik, napisao je i knjigu, ali i niz knjiga po kojima je postao svjetski prepoznatljiv pisac: „Izmišljena mesta“, „Istorija čitanja“ (prevedena na trideset svjetskih jezika), „Biblioteka noću“, „Pakujem svoju biblioteku“, „U šumi iza ogledala“, „Rečnik imaginarnih mesta“; romane: „Stivenson pod palmama“ i „Svi su ljudi lažljivci.“ Bio je kao i njegov prijatelj Borhes, direktor Narodne biblioteke Argentine od 2015. do 2018. godine.

PIŠE: MILICA KRALj

(NASTAVIĆE SE)

---