- Piše: Boško Vukićević

Nedavni samit NATO-a u Londonu, povodom 70 godina od osnivanja vojnog saveza, mogao bi se označiti kao samit podjela i nesloge koji nagovještava vjerovatni kraj Alijanse. Atmosfera na samitu je podsjećala na situaciju - bellum omnium contra omnes i ukazivala na organizaciju na zalasku postojanja. I pored brojnih kritika koje su mu saopštene, francuski predsjednik Makron je potvrdio svoje mišljenje da je „NATO doživio moždanu smrt“. S druge strane, američki predsjednik Tramp, koji je i ranije NATO nazivao „zastarjelom organizacijom“, opet je naglasio da svojom osnovnom misijom smatra primoravanje evropskih članica da plaćaju članarinu za vojnu organizaciju. Time je Tramp svima stavio do znanja da je smanjenje američkih troškova za NATO od primarne važnosti, dok misija i aktivnosti Alijanse za njega imaju sekundaran značaj.

Nepremostiva neslaganja između najvećih NATO članica, kao što su SAD, Francuska i Turska, svakodnevno su bila pred očima javnosti tokom samita. Na Tursku je vršen pritisak da obustavi kupovinu ruskog protivavionskog sistema i da odustane od vojnih akcija na sjeveru Sirije. Na takvu vrstu svojevrsnog ultimatuma Turska je odgovorila tako što je blokirala plan NATO-a o odbrani baltičkih država i Poljske i uslovila njegovo usvajanje zahtjevom da sve članice Alijanse označe Narodne zaštitne jedinice sirijskog Kurdistana kao terorističku organizaciju. Klima opšteg nepovjerenja i nesuglasica začinjena je i uobičajenim skandalom, tj. ogovaranjem i ismijavanjem američkog predsjednika pred okom kamera od strane kanadskog i britanskog premijera. Na takva ismijavanja Tramp je odgovorio tako što je prijevremeno i demonstrativno napustio samit.

I prije samita mnoga zapadna glasila su konstatovala nezapamćenu krizu kroz koju prolazi Alijansa. Tako je ugledni američki spoljnopolitički magazin „The National Interest“ neposredno pred samit istraživao uzroke krize zapadne vojne alijanse i utvrdio da je otvaranje vrata novim i beznačajnim članovima, kao što su Crna Gora i Sjeverna Makedonija, bespotrebno ugrozilo postojanost saveza. Magazin je implicitno poslao poruku čelnicima NATO-a da bi se, u cilju prevazilaženja krize i spasavanja Alijanse, morali osloboditi članstva nejakih faktora, kao što je Crna Gora. Nakon održanog samita, isti časopis je konstatovao dodatne podjele i sukobe u okviru NATO-a, i objavio tekst pod naslovom – „NATO više ne služi američkim interesima“. U okviru članka preovladava stav da više nije realno očekivati od SAD da ispoštuje Član 5 Atlantskog sporazuma, tj. da u slučaju potrebe bezuslovno stane u odbranu nekih za nju dalekih i beznačajnih zemalja, kao što su baltičke države ili Crna Gora, i time rizikuje milionske žrtve na američkom tlu u eventualnom ratu sa Ruskom Federacijom.

Nakon opisanog samita svađa, nejedinstva i skandala, stigla je i ocjena crnogorskog premijera Markovića: „Sa ovog samita NATO je izašao nikad jači, nikad snažniji i nikad solidarniji“. E sad, znamo da na sličnim sastancima zvanice znaju ponekad i da se opuste, da popiju pokoju čašicu više. Nema informacija o tome da li je i premijer Marković prilikom davanja date izjave bio u takvom, opuštenom izdanju, ili je pak na trenutak zalutao u neki paralelni univerzum, u kojem su značenja riječi suprotna od onih koja u našem univerzumu imaju, i u kojem snaga znači slabost a nesloga solidarnost. Međutim, ono što se sa sigurnošću može utvrditi je da je pomenutu ocjenu crnogorski premijer dao po povratku u domovinu, jer da je to učinio na samom samitu NATO-a, vjerovatno bi od odgovarajućih struktura bio tretiran kao pojedinci koji na javnim mjestima iznenada uskliknu: „Ja sam Napoleon!“, a potom i hospitalizovan. Dakle, Marković je takve riječi morao izgovoriti u svojoj zemlji, a sve s ciljem prenošenja lažnih vijesti i dezinformacija, tj. hibridnih aktivnosti usmjerenih prema sopstvenom stanovništvu.

Nakon pomenutog Markovićevog pripovijedanja bajki stanovništvu Crne Gore, uslijedio je i skandalozni istup ministra vanjskih poslova Darmanovića na nedavno održanom zasjedanju Ministarskog savjeta OEBS-a u Bratislavi: „Crna Gora snažno osuđuje nelegalnu aneksiju Krima, Rusija da se povuče“. Bezočnost i bestidnost takve izjave svakako ne poništavaju njen komičan efekat. S jedne strane, Darmanovićev istup u potpunosti odudara od stvarnosti i vremena u kojem živimo; u trenucima kada i najveće zapadne države prihvataju da je ruska aneksija Krima realnost i da ni po cijenu globalnog nuklearnog rata taj fakt ne može biti doveden u pitanje, Darmanović koristi priliku da još jednom osramoti slavnu crnogorsku istoriju i tradiciju. On nanovo targetira kao neprijateljsku onu zemlju koja je Crnoj Gori bila viševjekovni, istinski prijatelj i dobročinitelj, i bez čije neprestane pomoći Crna Gora danas ne bi ni postojala. S druge strane, smjehotresan efekat izjave ne može izostati kada ministar jedne od najmanjih evropskih zemalja upućuje neku vrstu ultimatuma najvećoj i vojno najmoćnijoj državi svijeta. Uz pomenutu bestidnost i komičnost izjave, potvrđuje se pravilo da se crnogorski vlastodršci u svojoj konvertitskoj misiji dodvoravanja nekim zapadnim interesima neprestano trude da budu „veći katolici od pape“, ne uviđajući u kolikoj mjeri takva uloga mizerno djeluje nekim nezavisnim posmatračima.

Nije moguće oteti se utisku da su kako Markovićevo prenošenje lažnih vijesti, tako i Darmanovićeve histerične prijetnje najvećoj zemlji svijeta, zapravo simptomi povećane nervoze i straha kod diktatorskog režima, koji se pribojava raspada NATO-a. Montenegrinski režim je živio u uvjerenju da će za rasprodaju i nipodaštavanje slavne crnogorske istorije zauzvrat od NATO-a dobiti trajnu zaštitu. Mislile su kleptokrate da će upravo NATO predstavljati zaštitnika svih njihovih kriminalnih tekovina, njihovih bespoštednih pljačkanja društvenih resursa i građana Crne Gore. Kako se bliži kraj NATO-a, tako raste panika na režimskom dvoru; to je i osnovni razlog histeričnih reakcija aktuelne crnogorske vlasti.

---