Tema četvrte tribine Srpskog pokreta „Njegoš”, koja je održana sinoć u Nikšiću, proizilazi iz suštine onoga zbog čega je ova organizacija osnovana, a to je da se bavi afirmacijom i reaktuelizacijom sveukupne srpske kulturne baštine, posvećujući posebnu pažnju svetosavskoj, vukovskoj i njegoševskoj tradiciji i nasleđu loze Petrovića u Crnoj Gori, kazao je profesor Veselin Matović.
„Njegoš i savremena Crna Gora” naša je osnovna tema poslednjih pola vijeka, istakao je on, odnosno od 1972. godine kada je srušena kapela na Lovćenu, i kada počinje cijepanje Crne Gore, na njegoševsku i ovu sadašnju, savremenu Crnu Goru.
– Simbol te nove, savremene Crne Gore je upravo ono kamenje na Ivanovim koritima zaraslo u trnje i korov. Sve dok se to kamenje ne podigne na Lovćen, te dvije Crne Gore neće se sresti ni sastaviti, ocijenio je Matović.
Kogod je otpao od Hrista on nije hrišćanin, a ko je otpao od Njegoša, kazao je protojerej Miodrag Todorović, kako može biti Crnogorac.
– Zato, kada se govori o Njegošu govori se o Crnoj Gori, jer druge nema. Crna Gora ne postoji bez Njegoša. Crna Gora bez Njegoša je odmah Crna Gora bez Ćirila i Metodija, bez Svetog Save, Vuka, bez Matije Bećkovića, Pupina, bez Tesle, a sve su to Crnogorci, i to birani – rekao je protojerej Todorović.
Njegoš, kome danas zaboravom prijete i prećutkuju ga, rekao je mr Janko Jelić, od nas traži samo da pogledamo istini u oči i da tim pogledom budemo oslobođeni da izaberemo stranu, savremenu crnogorsku ili Njegoševu stranu, ispred svake savremenosti, jer je Njegoš uvijek savremen, i iznad Crne Gore, jer se i grobom nad njom uzvisio, a kamo li životom.
– Dilema, svezati se u lance i svezan na vjeru pravu pohuliti, ili se zbježati u planine i čuvati amanet. Prave planine ili planine duha svejedno je, jer su planine samo viteštvu prilične i pristupačne, a svako odmetanje od tirjanstva znači bijeg u slobodu, Srpstvo je takva planina. Jedno od ta dva odmetanja nam ne gine. Odmetnuti se od sebe ili se odmetnuti od brloga nepravde, samo taj odgovor od nas traži Njegoš. Daće Bog da mu ovih dana dajemo dovoljno čvrst odgovor da smo na njegovoj strani – naglasio je mr Jelić.
Njegoš je zaista „Ogledalo srpsko”, ogledalo svakog od nas pojedinačno, a danas u Njegošu svako vidi otprilike ono što želi da vidi, smatra mr Tomaš Damjanović.
– Uspio je da uspostavi tu jezičku artikulaciju onoga šo jeste temelj naše zajednice, a što je otprilike i sažeto u onom stihu „što se ne šće u lance vezati”. Dakle, Kosovski zavjet kao načelo naše zajednice je svoju jezičku artikulaciju dobio kroz Njegoševo djelo i zato i kada se raspravlja o Njegošu danas nemoguće je ne pomenuti Kosovo – rekao je između ostalog Damjanović. B.B.

---

Opipljivo stvarna savremenost
Arhetipska energije Njegoševog pjesničkog djela, kazao je prof. dr Dušan Krcunović, pokrenula je duhovni otpor, oslobodila potisnute težnje ka narodnom jedinstvu, produbila osjećaj za crkvenu sabornost i svetost. Opet se pokazalo, ističe Krcunović, da je Njegoševo djelo nepresušni izvor motivacije za političke i društvene promjene, djelo koje nadahnjuje kritičko mišljenje, koje ima oslobađajući potencijal, koje ima snagu da mijenja svijet i negira postojeću stvarnost u ime ideala čovjenosti, pravde, istine.
– Svaki naš povratak Njegošu, putem koji krčimo sebi duhovnim hodom, kao i svaki povratak Njegoša nama, iz egzila našeg privremenog (samo)zaborava, djeluje kao naša kolektivna repatrijacija. Djeluje kao povratak u domovinu klasične, njegoševske Crne Gore za kojom čeznemo kao za zaviačjem u kome se nismo rodili. Nema ni najmanje sumnje da je Njegoš naš savremenik i da je savremeniji od zvanične crnogorske savremenosti. Ta Njegoševa opipljivo stvarna i djelatna savremenost je za nas životvorna i spasonosna – rekao je prof. dr Krcunović.