Naša mlada operska pjevačica Olivera Tičević veoma brzo, nakon što se otisnula na međunarodnu opersku scenu, skrenula je svojom darovitošću pažnju operskih stručnjaka. Proglašena je najperspektivnijim umjetnikom austrijske „Barok opere” dva puta, što joj je omogućilo da održi koncerte u nekim od najprestižnijih dvorana u Evropi. Rođena je u Bijelom Polju, a poslije školovanja u Podgorici studira solo pjevanje u Beogradu, a magistrirala je u Bernu. Pored opere, njen repertoar čine i sakralna i kamerna muzika. Uz klasičan operski repertoar Olivera izvodi i savremena djela i partiture posebno napisane za nju. Debitovala je 2012. ulogom Pamine u Mocartovoj „Čarobnoj flauti” u operi „Madlenianum”. Od tada bila je angažovana u mnogim pozorištima - Kraljevsko pozorište „Zetski dom”, Crnogorsko narodno pozorište, Srpsko narodno pozorište Novi Sad. U januaru 2017. godine nastupila je kao Pamina u Opernhausu u Cirihu, a 2018. godine debitovala je u Bernskom teatru kao Morgana. Otpjevala je Musetu u Pučinijevim „Boemima” na festivalu u Oslu, a istu ulogu sada je izvela i u CNP-u. Tičević sa harizmatičnom pojavom i zadivljujućim scenskim nastupom angažovana je u nekoliko operskih i vokalno-instrumentalnih projekata u Oslu, Švajcarskoj, Podgorici i Stokholmu. Olivera Tičević dobila je nacionalnu stipendiju Crne Gore za izvrsnost.

„Boemi” su okupili niz solista iz Crne Gore, regiona, Italije. Koliko ovaj internacionalni projekat znači za našu opersku scenu?

– Započeti saradnju sa jednim od najboljih operskih festivala, Festivalom „Puccini Torre del Lago”, postaviti „Boeme” na sceni našeg nacionalnog teatra sa naznakom da će se opera naći na standardnom repertoaru i nastaviti postavljanje novih operskih produkcija na istoj sceni, znači da Crna Gora otvara mogućnost da se nađe na mapi evropske operske scene.

Kako iskoristiti „Boeme” u smislu da i Crna Gora napokon dobije Operu u kojoj bi i naši pjevači nastupali?

– Voljela bih da naša publika, jer sve što radimo je zbog nje, kroz ovu produkciju „Boema” prepozna opersku umjetnost kao podjednako značajnu, zajedno sa svim ostalim umjetnostima i da u budućnosti, ukoliko opera u našem nacionalnom teatru, zaživi kako se ja nadam da hoće, svaka predstava bude puna do posljednjeg mjesta.

Da li su „Boemi” pravi izbor za prvu operu u jednoj zemlji? Da li ste je dosad izvodili, i kakav odnos imate prema ovom Pučinijevom djelu?

– Apsolutno. „Boemi” su jedna od najizvođenijih opera i čini zajedno sa još nekoliko opera „gvozdeni” repertoar svakog evropskog teatra. To nije slučajno. Pučinijeva muzika jednako prilazi i zadovoljava afinitete profesionalaca, ali i ljubitelja muzike i opere. „Boemi” su jedna od mojih omiljenih opera. Upravo ulogom Muzete diplomirala sam u Beogradu. Nakon toga, prošle godine, sa istom ulogom debitovala sam u Oslu, u okviru Internacionalnog Festivala „Oslo Opera Festival”.

Priča „Boema” se zasniva na ljubavima i životu siromašnih mladih ljudi. Koliko u tom smislu ova opera korespondira sa današnjim svijetom, mladim ljudima prvenstveno? Koju poruku u ovoj operi, osim onoj o značenju ljubavi, treba pročitati između redova?

– Kada je izvučena ljubav kao poruka, meni je to dovoljno da može da korespondira sa današnjim svijetom. Jer, „Boemi” se bave vanvremenskom ljubavlju. Socijalne i emotivne relacije se kroz vjekove nisu toliko promijenile da bismo morali razmišljati da li ovu operu prilagoditi bilo čemu što čini našu svakodnevicu.

Karijeru gradite u Evropi, na relaciji Bern-Oslo. Da li ste zadovoljni kako je dosad tekao vaš umjetnički put? Da li ste to mogli i da zamislite kad ste iz Bijelog Polja došli u Podgoricu da se školujete?

– Konstantno napredovanje, školovanje, disciplina, odricanje tj. ulaganje, čine moj put. Na tom putu su me čekale divne kolege, sjajni profesori, dirigenti, režiseri i otvarale mi se sjajne šanse koje sam ja znala da prepoznam. Upravo sama ideja da sam sa četrnaest godina otišla u Podgoricu iz svog rodnog grada već govori o snazi moje želje i bezuslovnoj podršci mojih roditelja.

Kako pamtite te dane u Podgorici? Šta je ono što Vas je motivisalo i inspirisalo da stignete tu gdje jeste? Koji nastup pamtite i koji je obilježio Vašu dosadašnju karijeru?

– Po đačkom domu i prijateljstvima koje sam stekla tu, a traju i dalje, po iskrenosti i predanosti u radu sa mnom moje divne profesorice Marine Cuce Franović i pijanistkinje Marije Vujanović. Po pjevanju u ženskom horu Zoje Đurović od koje smo tada učile i o sceni i životu. I „Bandi od muzike” Vjere Nikolić gdje sam zaradila i prvi pjevački honorar. Zaista je svaki nastup izazov za sebe i u tom trenutku mi je svaki jako mnogo bitan. Neki se možda mogu izdvojiti jer su odredili dalji tok moje karijere. Prije svega nagradom Austrijske barokne akademije za najperspektivnijeg izvođača, pjevala sam u Mocartovoj kući u Beču. Zahvaljujući istoj nagradi dio sam projekta „Queen Christina” koji predstavlja saradnju sa švedskom kraljevskom porodicom za koju sam imala čast i da pjevam, preko istog projekta kao njihov solista nastupila sam i u Japanu na proslavi velikog jubileja diplomatskih odnosa Japana i Švedske. Svakako kao posebno drage izdvojila bih i operski debi u Crnoj Gori u okviru „Operosa” festivala u operi „Cosi fan tutte” kao Despina a i internacionalni debi u operi u Cirihu kao Pamina u „Geschichte erzalen die Zauberflote”.

Nije tajna da volite da pjevate u svakoj prilici. Šta Olivera pjeva za dušu?

– Sve što pjevam jeste iz duše. I za dušu.

Da li je angažman u nekoj evropskoj operi ostvarenje sna i rješenje egzistencijalnih problema operskih solista, koji, bar u našem dijelu svijeta, ne uživaju u položaju srazmjernom putu koji su prešli da bi bili po profesiji to što jesu?

– Operski umjetnici biraju između stalnog angažmana u jednoj operskoj kući ili rada kao slobodni umjetnici. Oba nose određene prednosti, ali i mane, to se zna.

Šta je to u ovom žanru što daje aktuelnost i sada, i što čini da publika u cijelom svijetu i dalje rado sluša operu?

– Čovjek je oduvijek bio povezan sa muzikom i upravo se njome osjećanja mogu izraziti snažnije nego samim govorom. Opera je posebna jer spaja riječ (književnost), muziku i pokret, kojima se pridružuje i likovna umjetnost čime su sva naša čula zadovoljena.

S.ĆETKOVIĆ

---

Uskoro u ulozi „Slavuja”
Gdje Vas publika, osim u „Boemima”, može čuti i da li se možemo nadati i nekom solističkom nastupu u Podgorici ili nekom našem drugom gradu?

– Radujem se što ću imati publiku da se ponovo pred svojom publikom predstavim u februaru, meni takođe dragim projektom, tačnije muzičko -scenskim djelom „Slavuj”, u režiji Varje Đukić, za koju je muziku radila Nina Perović, a koja će ispričati priču o našoj velikoj i nezaboravnoj Kseniji Cicvarić. Tokom ove godine gostovaću sa istom ulogom koju tumačim u crnogorskoj produkciji „Boema” na Festivalu „Kirsten Flagstad” u Hamaru, u Norveškoj. Čeka me i nekoliko solističkih koncerata i nastupa van Crne Gore, a posebno me raduje nastup u mom Bijelom Polju, planiran kao muzičko-scensko djelo u čijem će se ansamblu naći i naš glumac Moamer Kasumović

---