-Piše: Savo Šofranac

U nedavnoj izjavi za agenciju Tanjug Milo Đukanović je po ko zna koji put javno demonstrirao sopstveno neznanje i potpuno nepoznavanje pravnog sistema države u kojoj nažalost obavlja predsjedničku funkciju. Đukanović je u izjavi, između ostalog, naveo da ni u vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, niti u periodu socijalizma, sve do poslednjih njegovih godina, niko nije posezao za državnom svojinom nad objektima koje je koristila nekadašnja Crnogorska pravoslavna crkva (koja nikad nije postojala pod tim imenom), a da je do bespravnog otuđivanja došlo u periodu između 1986. i 2000. godine, kada Crna Gora pokušava da ustanovi svoj katastar i poziva sve subjekte da registruju svojinska prava. Dakle, Đukanović je ne trepnuvši ustvrdio i slagao da su crkve i manastiri u Crnoj Gori u periodu od 1918. do 1986. godine bili u državnoj svojini, a da su na neki volšeban i nezakonit način u kasnijem periodu postali svojina Crkve.

Ukoliko Đukanović i dalje stoji iza ove svoje izjave (imajući u vidu da i izjave i stavove često mijenja u zavisnosti od potrebe), ovim putem mu postavljamo sledeća pitanja:

1. Ako su crkve i manastiri bili u državnoj svojini Kraljevine Jugoslavije, kako to da je Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi iz 1929. godine (član 2 i 3), bilo propisano da Srpska pravoslavna crkva samostalno upravlja i slobodno raspolaže crkvenom IMOVINOM, crkvenim fondovima i zadužbinama, da se njena imovina ne može ni pod kojim vidom od nje oduzimati ni za druge ciljeve upotrebljavati, osim u slučaju EKSPROPRIJACIJE predviđene zakonom, kao i da su Srpska pravoslavna crkva i pojedini njeni sastavni djelovi i ustanove pravna lica, sposobna da u skladu sa zakonom stiču i drže kako pokretna tako i nepokretna dobra?!

2. Ako su crkve i manastiri bili u državnoj svojini socijalističke Jugoslavije, kako to da Zakon o agrarnoj reformi iz 1948. godine (član 3 i 12) predviđa da se u cilju stvaranja zemljišnog fonda potrebnog za dodjeljivanje zemlje, od dotadašnjih VLASNIKA oduzimaju i prelaze u ruke države zemljišni posjedi crkava, manastira i vjerskih ustanova, kao i da se onim bogomoljama, manastirima i vjerskim ustanovama koje su većeg značaja ili veće istorijske vrijednosti ostavlja od dotašnjeg njihovog POSJEDA do 30 hektara obradive zemlje i 30 hektara šume? Drugim riječima, može li predsjednik na iole razuman način da objasni kako to da država donosi zakon o oduzimanju sopstvene imovine od nekoga ko prethodno nije bio njen vlasnik?

Dakle, jasno je da se radi o još jednoj perfidnoj političkoj manipulaciji iskazanoj vjerovatno uz sufliranje dvorskih istoričara i pravnika-specijalaca za hibridni rat i zamajavanje javnosti, s ciljem dokazivanja nedokazivog, da je država bila vlasnik crkava i manastira kao pogodnim argumentom za donošenje neustavnog zakona o navodnoj slobodi vjeroispovijesti.

(Autor je advokat)

---