- Piše: BorivojeĆetković

Milomir Marić „Ćirilica”, nekadašnji novinar i urednik „Duge”, odavno poznat po tome da „umije u svaku ruku”, (što on, naravno, negira, jer nije bio podoban u socijalizmu, a progonio ga je i Koštunica), pripada najužem krugu predsjednika Vučića, prepunom ljudi i žena koji udovoljavaju njegovim predstavama o sopstvenom sveznanju i veličanstvenosti. Da voditelj „Ćirilice” nije bilo ko u političkoj eliti Srbije, govori i podatak da je u oktobru 2007. u Parizu, u hotelu „Ric”, prisustvovao sastanku na kom su se našli Vučić, Toma Nikolić, naš gospodar i nezaobilazni „biznismen” Cane Subotić. Tog susreta, kako je rekao za „B 92”, Marić

se ne sjeća!? Uoči Pravoslavne nove godine (13. januar 2020.) pozvao je u goste Ivicu Dačića, ministra spoljnih poslova, akademika istoričara Slavenka Terzića i glumicu Ivanu Žigon. Doček je organizovan u studiju „Hepi televizije”, bez Marićevih asistentkinja koje prekida kad hoće, a uz prisustvo brojne naručene publike-profesionalnih navijača SNS- a. Dačić ovom prilikom nije pjevao, mada se hvalio svojim pjevačkim sposobnostima- pjevao je Putinu, nastupao je u Briselu i u Jelisejskoj palati, gdje se ni Pavaroti nije pojavljivao. O Dačiću kao pjevaču čulo se nadaleko, ali se malo zna o njemu kao „istoričaru”, stručnjaku za srpsko- crnogorske odnose, uključujući i dalju istorijsku prošlost. Došao je spreman, zna da u „Ćirilici” ne može da pjeva, pripremio je citate- uporno navodeći starog gospodara, knjaza i kralja Nikolu, dokazujući njegovu odanost srpstvu. Citirao je Dačić i našeg današnjeg gospodara, njegove nekadašnje izjave odanosti srpstvu i Mitropoliji crnogorsko- primorskoj- i,kako je nekad govorio, jedinoj crkvi u Crnoj Gori koju priznaje. Šta dočeka, gospodaru, da te prevrtačem nazove Ivica Dačić dokazani politički kameleon koji je mijenjao boje zavisno od toga ko je bio na vlasti u Srbiji, dok si ti imao samo dvije: lažnu crvenu i zelenu (prikrivao si je do 1989.), a od te godine (kada si i formalno postao crnogorski suveren) njome se dičio.

Akademik Terzić, nekadašnji dugogodišnji direktor Istorijskog instituta SANU, bio je u Dačićevoj sjenci, tj. teško je dolazio do riječi, ali je s velikim poštovanjem slušao i podupirao Dačićeve ocjene o Srbima u Crnoj Gori, ne ulazeći u takve „finese”, kao što su suštinska razlika između kraljevog srpstva i srpstva poslanika Podgoričke skupštine. Nešto više vremena od istoričara Terzića imala je (izborila se sama) Ivana Žigon, srpska glumica i umjetnički rukovodilac „Kosovskih božura”, kćerka Steva Žigona jugoslovenskog glumca i reditelja i glumice Jelene Žigon, unuke poznatog crnogorskog junaka i državnika, generala Mitra Martinovića. Za današnje vrijeme kada se zatiru korijeni, kada se ne mari mnogo za pretke, ova glumica, inače velika patriotkinja (ima joj i po kome doći) zadivljuje poštovanjem svog slavnog pradjeda, koji je, kako je rekla, ne samo bio blizak rođak kralja Nikole, (otima se, po ugledu na mnoge srpske političare i intelektualce, o starog gospodara s crnogorskim separatistima), već je igrao i važnu ulogu u političkim i vojnim zbivanjima u Crnoj Gori u razdoblju 1905- 1915. godine. Pokazala je i snimak kako je njen pradjed, komandant crnogorske vojske, pobjednički ušao u Skadar 1912. godine, i pomenula njegov oduševljeni doček Crvene armije 1944. u Beogradu. Da pominje crvenoarmejce nije trebalo, jer Marić i njegova naručena publika zaziru od crvene boje, a moguće je da i akademik Terzić nije oduševljen njome, budući da ga je krajem 2012. godine baš Toma Nikolić (nekadašnji vojvoda) postavio za ambasadora Srbije u Moskvi, koji je ostao upamćen i po tome da je na proslavama oslobođenja Beograda uporno izbjegavao da pomene ime Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Dačić je čestitao novu godinu gledaocima, i svoje viđenje srpsko – crnogorskih odnosa završio citirajući Njegoševu misao: „Brat je mio, koje vjere bio”. Dodajmo, pogotovo ako se radi o bratstvu po bogatstvu, jer i srpski ministar nije bez ičega.

---