-Piše: Budimir Vuković

Izgubivši svaki ljudski osjećaj za čovjeka i za realnost, vječiti vođa i dalje prijeti. Sve ljude po ulicama koji su se oslobodili od straha ponovo treba podvesti pod poznanije straha. Silom nametana demokratija platila je danak ljudskosti. Udružena energija mirnih protesta zatekla je ratobornog vođu. Sva sila koju je godinama uprezana u lični interes pod izgovorom civilizacijskih dometa sada realno ne predstavlja ništa. Marginalizovana sila ustuknula je pred ljudskošću koja je proradila u poniženima, nametnuta stranim tijelom i stranom poimanju života i realnosti.

Iz ugla evropejaca primitivci u „armani” odijelima sada u strahu naslućuju svoj kraj. Mirne demonstracije pokazuju svijetu pravu sliku. Potcjenjivan od stranih moćnika, narod drži lekciju o demokratiji koja je domaći proizvod većinske Crne Gore. Pojam demokratije je korišćen kada čitav narod treba dovesti do istrebljenja kao što je slučaj u Iraku. Šta se sve krije pod nazivom demokratije možemo vidjeti nakon vojnih intervencija za koje se pokazalo da razlozi za upotrebu sile u stvari nisu ni postojali već su bili lažirani. Držanje ljude u strahu i pokornosti radi viših interesa koji nisu ništa drugo već sopstvena korist i otimačina. Kada znoj pada po „armani” odijelima suština postaje važnija od forme.

Sila i nepravda sada padaju pred ljudskošću. Spontani bunt za vođu je proizvod planiranog prevrata, a ne ličnog osjećaja svemoći.

Ničeov nadčovjek, koji ne bira sredstva za ostvarenje cilja, sam i onako bolestan prezire i svoju i tuđu bolest. Kao i Niče koji je proglasio Boga mrtvim naš vođa plaća danak svojoj ljudskoj prirodi. Nadčovjek je morao doći poznaniju prava, kao i drugi koji su Ničea imali za uzor. Pokušaj stavljanja crkve u brazdu sada vođu uvodi u brazdu, po prvi put svjestnog svoje prirode i nemoći. Moć koju daju institucije sada se pokazala lažnom i dovela je do veličine običnog malog čovjeka. Život u nerealnom svijetu srušio se kao kula od karata. Svaki ishitreni potez vođe sve ga više približava neminovnom padu. „Car je go“- kao lavina pokreće običnog čovjeka oslobođenog straha. Carevo novo odijelo topi se sa znojem sopstvenog pojma veličine i moćnog gospodara institucija. Niko nije smišljeno radio na vođinom padu osim njega samog. Svi to bolje uviđaju od njega samog koji je do sada bio gospodar života i smrti. Apsolutizam kojim je vladao i bio podržan od centara moći sada pokazuje da mu je „demokratija“ bila sredstvo za ostvarenje ličnog cilja.

Narod ne polaže račun centrima moći jer je uvidio da sila kojom raspolaže nije nikome dužna da plaća račune. Dosad je struja plaćana Blažu, vazduh i voda Milu, a sloboda Katniću. Sada su svi računi došli na naplatu pa niko ni iz vladajuće stranke ne bi htio da se nađe u vođinoj koži. Lažni aplauzi vođi proizvod su straha kojega su se ljudi na ulici oslobodili.

---