-Autor: Milan Ružić

U društvima poput našeg gdje sve funkcioniše pomalo, a suštinski ne funkcioniše ništa, ogroman novac se vrti oko stvari koje kao ideju imaju anesteziranje naroda. U tu anesteziju nas uvode loše političke ideje potkrijepljene ekonomskim i diplomatskim kolapsima koji su svojstveni našim političarima, i to ne samo onima koji su danas na vlasti, nego i mnogim njihovim prethodnicima.

Naravno, kao predstavnici neukusa i opšteg zaglupljivanja, demoralizacije, izdvojili su se oni programi čije gledanje nagriza svaku moguću zdravu ćeliju ljudskog mozga i razdire svaki osjećaj za dobro, a u pitanju su rijaliti programi.

Živimo u zemlji u kojoj se prikazuje previše ovih programa, što je svjetski trend, dakle, nismo samo mi prepoznatljivi po tome, ali ovo je jedna od rijetkih zemalja gdje se i kuso i repato digne na ministra kulture kada rijaliti programe označi kao nešto što nije kvalitetan sadržaj. Takve stvari se u drugim zemljama ne događaju. Da ostavimo po strani taj, vjerujem već sad proglašen zastarelim, slučaj koji je okupirao medije jednostrane u osudi pomenutog ministra, a da vidimo koji je izgovor za opštu rijalitizaciju naše kulture.

Prije same rijalitizacije, sprovedena je istorijska revizija, pa onda relativizacija kulture, negativna rekonstrukcija srpskog jezika, zatiranje ćirilice proglašeno je jednakošću između dva pisma, a onda je Srpska pravoslavna crkva pojedinim skandalima, fabrikovanim ili ne – ne znamo, izložena napadu i osudi od strane konzumenata onoga što je uslijedilo nakon svih ovih pogrešnih poteza, a nazvano je „rijaliti programom“ što ima veze sa svim osim sa realnošću i istinom.

Heroji naše djece postali su polupismeni amoralisti spremni na obnaživanje i prezentovanje svake moguće ljudske iščašenosti. Djeca na televizijama gledaju u kriminalce, prostitutke, dilere i ostali mulj koji se taložio na dnu našeg društva tokom istorije, a koji je isplivao poslije poplave takozvane demokratije i slobode govora. Sa slobodom govora dobili smo užase kakvi se nikada nisu izgovarali na televiziji. Sa slobodom mišljenja dali smo za pravo da javno glavom misle oni koji nemaju čime. S relativizacijom umjetnosti, sav taj talog progovorio je „umjetničkim“ jezikom uskoumlja i taj talas je zapljusnuo našu djecu. Oživjelo je sve što je u svim normalnim društvima mrtvo, isklijalo je sve ono što je inače korov, razmiljelo se sve ono što se sklanjalo pod tepih i dobili smo velike šarene studije u kojima se pljuje, povraća, tuče, psuje i gdje se u zvijezde okivaju „seksualne slobode“. Iz tih studija ti devijanti izlaze bogatiji za ko zna koliko novca i našu djecu pretvaraju u svoje pratioce, jer ko njih ne prati, ne može se uklopiti u društvo bilo koje generacije.

Izgovor koji nam se najčešće servira kada se napadnu rijaliti programi jeste – „narod voli“. Onaj ko ovo koristi kao argument, mogao bi se dosjetiti nekada i da narod voli iskrene i sposobne političare, da narod voli pravdu, da narod voli prave slobode, da narod voli čist vazduh, da narod voli svoju djecu čije djetinjstvo, moral i svijest demontiraju rijaliti programi i ljudi koji ih osmišljavaju, finansiraju i promovišu.

U rijaliti programima ne postoji ništa realno i opipljivo za normalnog čovjeka, osim stida, srama, bijesa, brige i tuge što su takve stvari opsjele televizijske ekrane, internet, pa polako ulaze i u knjige. Jedina realnost u vezi sa rijaliti programima jeste da je u pitanju štetna mješavina najnižih poriva životinja u tjeranju koje neko, iz ko zna kojih razloga, želi da proglasi ljudskim željama i civilizacijskim težnjama.

Rijalitiji su poslednja rupa na drvenoj svirali, ona koja proizvodi najviše tonove, pa zaludjele miševe tjera da igraju i prate frulaše kako bi ih on odveo u provaliju ljudskosti, civilizacije i zdravog razuma. Borba protiv rijalitija bi morala početi ako ne želimo da vidimo kako nam djeca izrastaju u hijene. Ako prećutimo štetnost rijaliti televizije, prećutaće nas istorija naših predaka. Mi ćemo ostati zapamćeni kao generacije koje je uništila glupost, ako uopšte ostane iko sposoban da išta pamti i osjeća, slušajući autotjunovanu himnu, repovanu liturgiju i propovijedi starleta o moralu.

iskra.co

---