-Autor: Vladimir Gligorov

Koliko se može zaključiti iz najava o britanskim ciljevima poslije Bregzita, zemlja će širiti ideju slobodne trgovine. Svijet bi trebalo da ukine carine i necarinske prepreke trgovini. Dok bi svaka zemlja trebalo sama da odlučuje o socijalnim, radnim i svim drugim standardima. U takvim svijetu Britanija bi, kako se kaže, imala fantastičnu budućnost. Jer, nema kraja povoljnim izgledima koji se otvaraju. Koliko je to dobro promišljeno?

Britanska privreda je znatno manja od privreda Sjedinjenih Država, ili Evropske unije, ili Kine. Manje privrede trguju uglavnom po cijenama na koje nemaju uticaja ili je taj uticaj ograničen. Recimo, srpskoj privredi date su izvozne cijene. Mogli bi srpski izvoznici da prodaju ispod cijene, ali to ne bi imalo smisla. Zato što se time ne bi povećao udio na tržištu jer je ponuda mala. Tako da bi to bio čist gubitak.

Mala privreda, koja trguje po svjetskim cijenama, ne može da ne prilagođava standarde, recimo radne, onima koji preovlađuju na svjetskom tržištu. Jer, u suprotnom ne bi bila konkurentna na tom tržištu. Što će reći, cijene koje postiže ne bi pokrivale troškove ili, u najmanju ruku, ne bi donosile dobit kakvu ostvaruju konkurenti. Iz čega slijedi da privreda koja trguje po datim cijenama – posluje po datim standardima.

Ukoliko je privreda velika, stvari stoje drukčije. Američka je privreda najveća, bar ako se računa u tekućim dolarima, i stoga ima određenu tržišnu moć. Riječ je, što bi rekao Maks Veber, o nelegitimnoj moći jer se ostvaruje na tržištu, a ne o političkim ili pravnim procesom. Ali, naravno, može da postane i legitimna moć kroz međunarodne sporazume. Gdje su za trgovinu najvažniji ugovori o slobodnoj trgovini.

Isto važi i za Evropsku uniju i za Kinu. Riječ je o privredama koje su znatno veće od britanske, tako da je njihov uticaj na cijene po kojima se trguje i na sve ostale netrgovinske uslove, sve ono što se naziva standardima, pa i privrednom politikom, značajno veći od britanskog. Štaviše, kako se ističe značaj mogućeg sporazuma o slobodnoj trgovini unutar Komonvelta, nije nevažno zapaziti da će indijska privreda u ne naročito dalekom vremenu biti veća od britanske. A potencijalno znatno veća.

Tako da su opravdane strepnje Evropske unije, kao i britanskih laburista, da bi Britanija posvećena slobodnoj trgovini, tako kako se najavljuje, značajno prilagodila standarde po kojima radi i trguje onima koji preovlađuju u neevropskim velikim privredama. Sve te mogućnosti koje se otvaraju u trgovini sa Amerikom i Kinom, prije svega, teško da će biti ostvarive ukoliko se britanski standardi ne bi značajno prilagodili neevropskim, da se tako izrazim.

Šta će Evropska unija da zahtijeva u pregovorima sa Britanijom? Kako EU ne namjerava da menja sopstvene standarde, tražiće da Britanija prihvati njene. Na šta je Boris Džonson odgovorio da ako tako zaista i bude, onda sporazuma neće ni biti. Sporazum o napuštanju Evropske unije će biti dovoljan. Posledica toga, ako do toga dođe, biće da će se na objema stranama povećati korišćenje carinskih i necarinskih mjera zaštite. Jer će i jedna i druga strana težiti da nastave da sklapaju sporazume o slobodnoj trgovini sa drugim zemljama.

Da li je taj ishod dobar za Evropsku uniju i da li bi možda bilo bolje da se evropsko jedinstveno tržište dodatno liberalizuje kako bi se slobodnije trgovalo sa svijetom? To se pitanje može postaviti i Sjedinjenim Državama? Boris Džonson je u skorašnjem govoru u kojem se založio za slobodnu trgovinu kritikovao i američki protekcionizam. Koji nije odskora, ali je svakako izraženiji u vrijeme predsjednika Trampa. Da li bi za Ameriku bilo bolje da ne zahtijeva, recimo od Britanije, usaglašavanje standarda, pa i regulative? A isto pitanje može se postaviti merkantilistima, kao što je Kina, koje je Džonson kritikovao.

U svijetu malih privreda to bi bilo tačno. Što je jedan od razloga da se nemali broj i velikih i malih zemalja nadaju raspadu Evropske unije. Doduše, tada bi izbor pravila trgovanja bio smanjen, što ne bi moglo da bude dobro za male privrede. No, nezavisno od toga, zašto bi se SAD, ili Kina, ili EU odrekli uticaja koji imaju, koji im omogućava da imaju više društvene, i radne, i ostale standarde?

Džonson je u govoru pomenuo neuspjeh takozvane Doha runde pregovora o svjetskoj trgovini jer se ni SAD niti EU nisu htjele odreći određenih mjera zaštite sopstvene proizvodnje. Zašto bi se EU, onda, odrekla uticaja i na britansku privredu i na uslove pod kojima ona posluje i trguje? A isto važi i za Kinu i sjutra neke druge velike privrede.

Bregzit će uticati na EU da poveća unutrašnju koheziju, bar kada je riječ o jedinstvenom tržištu i o međunarodnoj trgovini. Politički uticaj je nešto drugo. Uostalom, da nije, Britanija ne bi ni napuštala EU.

Peščanik.net

---