Petnaestak dana poslije potapanja švedsko-britanskog ratnog parabroda, 11. jula 1940. godine, Romeo Romei umalo nije glavom platio tu svoju „ludu“ hrabrost, ali je i tada ispoljio nevjerovatnu pribranost, vještinu i umješnost i uspio da se sa svom posadom izvuče iz, činilo se, potpuno bezizlazne situacije – samo je on vjerovao i kad je sva ostala posada već gledala smrti u oči i pomirila se da će vječno ostati u morskim dubinama.
Te noći podmornica „Pjer Kaponi“ se, nedaleko od britanske baze na Malti, našla oči u oči sa konvojem britanskih ratnih brodova – tri bojna broda koje su pratila dva razarača. Konvoj je plovio ka luci, ne sluteći nikakvu opasnost pred samim vratima pristaništa. Bilo je logično da stara, već dobrano izrabljena italijanska podmornica na brzu ruku zaroni i pokuša da se skloni s puta takvoj sili i tako bi vjerovatno i bilo da se za njenim komandama nije nalazio Romeo Romei.
Umjesto da zaroni i u dubine se skloni pred britanskim ratnim konvojem, Romeo Romei je naredio napad. Sa podmornice, koja je plutala na površini, ispaljena su dva torpeda, ali nijedan nije pogodio cilj. Odmah je uslijedila kanonada sa britanskih razarača, a oglasila se i odbrambena artiljerija sa kopna, pa je podmornica tek tada požurila da potraži spas u dubini.
Čim je zaronila i kako-tako, bar privremeno, izbjegla taj prvi i najopasniji direktni udar sa britanskih brodova i artiljerije s kopna, ispostavilo se da je podmornica, ipak, teško oštećena i da su slabi, gotovo nikakvi izgledi da izbjegne fatalni kraj i završi na dnu mora. Pored ostalog, jedan topovski projektil je oštetio toranj podmornice i počelo je prodiranje vode koje je moralo hitno da se zaustavi.
I iz onoga što su u svojim dnevnicima zapisali pojedini članovi posade sa italijanske podmornice vidi se da je njihovo plovilo, uprkos stalnim manevrima i zaranjanjima do kritičnih dubina, pretrpjelo veoma ozbiljna, gotovo smrtonosna oštećenja. Pored više „rana“ na trupu podmornice, onesposobljen je i jedan propeler, a havariju je doživjela i električna instalacija. Najteže je, ipak, bilo to što je havariju doživio i žiro-kompas, bez kojeg je podmornica praktično postala slijepac, koji je plovio bez ikakve orijentacije.
A kad je komandant u jednom trenutku naredio izranjanje, ne bi li se kako orijentisali gdje se nalaze i u kom pravcu im valja krenuti, sačekalo ih je veliko iznenađenje: shvatili su da se nalaze na samom ulazu u luku La Valeta, malteški glavni grad, koji je bio pod kontrolom i moćnom priobalnom zaštitom britanske artiljerije.
Romei je u tom trenutku opet odigrao, reklo bi se, kartu na sve ili ništa, ali se ispostavilo da je to bio jedini, spasonosni potez u tom trenutku. Računajući na faktor iznenađenja, lukavo je usmjerio podmornicu ka samom ulazu u luku La Valeta, tamo gdje ga, računao je, Britanci sigurno neće tražiti niti zasipati dubinskim bombama. Rizikovao je, zaronio do dna i podmornicu ukotvio na 102 metra dubine, što je dva metra više od maksimalno dozvoljene za taj tip podvodnog broda, čak i u najidealnijim uslovima i kad je on u najboljem stanju.
I dok su Britanci okolo tražili i dubinskim bombama pokušavali da dokrajče teško oštećenu italijansku podmornicu, njena posada pod komandom Romea Romeija je, u takoreći nemogućim uslovima (pored prodiranja vode, zbog havarije na instalacijama radilo se u potpunom mraku) grozničavo pokušavala da sanira oštećenja i izvrši najneophodnije popravke kako bi se pod okriljem noći mogla izbaviti iz pakla.
Piše:
BUDO SIMONOVIĆ
Sjutra: PRED NjIM JE PLOVILA SLAVA

---