-PIŠE: Milica Kralj

U mračnom i memljivom sobičku bolnice na Krfu, pri mutnoj svjetlosti petrolejke, u predahu između iscrpljujućeg kašlja i grozničave vatruštvine, Milutin Bojić je pripremao poslednju zbirku svojih pjesama u vrijeme kada su do njegove bolesničke postelje počele da stižu radosne vijesti sa visova kajmakčalanskih. U tim trenucima Bojić je satima razgovarao sa svojim drugom Dragoljubom Filipovićem, pjesnikom „Kosovskih božura”. I pored toga što se loše osjećao, gotovo do poslednjeg dana vjerovao je da će ozdraviti, i u varljivoj nadi stalno je od bolničara tražio lijekove, dok mu je pluća napadala milijarna tuberkuloza.

Tog jutra 7. novembra 1917. godine jak kašalj pokidao mu je grudi i oči mladog neprežaljenog lirika Milutina Bojića sklopila je mlada francuska bolničarka koja mu je tog jutra donijela poslednju šolju mlijeka. Na stočiću pokraj uzglavlja našla je „Antologiju” Bogdana Popovića i u njoj sliku Jovana Skerlića sa posvetom „M. Bojiću, pesniku od talenta koji proključaju i silnim mlazevima izbiju u jednom biću.“

Na pretužnom predugačkom spisku umrlih i poginulih srpskih vojnika, našlo se i blistavo mlado ime pjesnika Milutina Bojića – kralja riječi, najljepše nade naše književnosti, najvećeg strasnika ljubavne lirike, pjesnika „Plave grobnice” najvećeg metafizičkog opela u svjetskom pjesništvu.

Uz zvuke trube ispod stabala čempresa kovčeg sa tijelom 25-godišnjeg pjesnika Milutina Bojića spušten je pored mrtvih srpskih ratnika u groblje na Zejtinliku. Bila je jesen, 8. novembar 1917. godine.

Pet godina kasnije, 1922. posmrtni ostaci Milutina Bojića, pjesnika nacionalnog poleta, prenijeti su na beogradsko Novo groblje i sahranjeni u porodičnoj grobnici. Pokraj slike na mermernoj ploči ostalo je zapisano: „Mirnoće mi dajte, da svu snagu stečem,/ Da iz srca dadnem/ Sav bol i sav ponos i, kad ih/ Izrečem,/ Ko list sveo padnem.”

Milutin Bojić je rođen u Beogradu 1898. Otac mu je bio zanatlija, a majka domaćica. Milutin je imao osamnaest godina kada mu je Jovan Skerlić otvorio vrata u Srpskom književnom glasniku.

Njegova poezija je zvučna, muzikalna, natopljena mladalačkom žestinom i erotikom i, nadasve, ispunjena silinom rodoljubivog osjećanja, poezija koja pjeva tragiku u sudbini srpskog naroda i ima dimenziju istorijskog saznanja; svijest o dubokim uslovljenostima i korijenima nedaća i stradanja, osjećanja koje će Srbiju „Zemlju oluje” himnički ovjekovječiti u tragici stradanja u grobnici morske plaveti.

Sa vojskom i izbjeglim srpskim narodom prešao je cjelokupni put smrti i put časti – put stradanja. Zajedno sa mlađim bratom Radivojem i Rastkom Petrovićem sišao je niz Čakor i preko Crne Gore i Albanije stigao do Skadra i Drača.

Neko vrijeme na Krfu radi u telegrafskoj jedinici i Obavještajnoj službi Vrhovne komande, a zatim je prekomandovan u Solun. U Solunu objavljuje zbirku „Pesme bola i ponosa”, sa 34 pjesame napisane na Krfu i u Solunu. Piše užurbano i mnogo, a radi i na novoj verziji drame „Uroševa ženidba”.

U vrtložnu valovima i pjenom okićenu grobnicu, u krugove koji će se umnožavati i svakim novim tijelom koje u sebe prihvate, u grobnicu koja će se u plaveti morskoj pretvoriti u nadnebesni pravoslavni krst, Bojić nad podvodnim „hramom tajanstva” zida još jedan hram... U tom neprebolnom snoviđenju napisaće vrhunsku patriotsku pjesmu, do današnjih dana, neprevaziđenu „Plavu grobnicu”.

U poslednjem pismu vjerenici, gospođici R. piše: „Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću sutra samo da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna i ponos, umorni su kao telo. Da, ja vrlo dobro vidim svoj kraj: nema mi možda još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da više nikada neću videti svoju zemlju, ni tebe. Ostaću ovde daleko od svega, pokopan ispod jednog čempresa, zaboravljen od svih. Molim te, ne piši nikom o ovome. Grlim te, grlim draga, mada mi smrt kuca na vratima”.

Kada joj je stigao telegram Bojićeva vjerenica nalazila se u Nici. U njemu je pisalo: „Milutinu, našem Milutinu nije bilo spasa. Milutin je umro”.


(NASTAVIĆE SE)

---