-Piše: Tomica A. Milović

U opštoj šizofreniji koju crnogorska vlast sije po Crnoj Gori poslednjih dana isplivala je još jedna morbidna potka. Još jedna „utega“ montenegrinskog projekta stvaranja novog čovjeka. Nove tikve bez korijena. Vlast je Crnogorce upozorila da budu spremni (sa zelenim zastavama u zelenoj opremi) da zemlju brane od posrbljavanja, „od dušmana“. Da zaustave bjelaše.

Kao dijete rođeno i odraslo na selu, mogao sam čuti da se neko sjeme, do tada korišćeno, „izlizalo“. Da mu nešto nije potaman, te da ne daje uobičajenu količinu ploda. Kako sjeme, tako ni pojedina rasa stoke, ne zaslužuje da se dalje uzgaja, projektovali bi seljani i njihovi „stručni analitičari“. I zaključivali: da se određeno sjeme, ili stočna pasmina, mora zamijeniti nekom „novom markom“, te tako njiva i obor učiniti plodnijim.

Ovo aktuelno zlo od crnogorske vlasti odlučilo da vjekovni identitet Crne Gore, preprojektuje u montenegrinski. Uočili su da molitvene litije, ikone i svijeće na ulicama i trgovima crnogorskih gradova prijete da posrbe Crnu Goru. Ne kaže ta nakaza od vlasti odakle su desetine i stotine hiljada „srpskih agresora“ umarširale ovdje. Prećutkuju da su svi ti ljudi, baš svi, upravo iz Crne Gore. Tu su rođeni, i oni, i svi njihovi. To su ljudi čiji su preci vjekovima naseljavali ove prostore. Naseljavali Srpsku Spartu. Ti ljudi, izašli najzad iz ideološke kome, žele biti ono što su uvijek bili. Montenegrinski, nenarodni vlastodršci, pokušajte da ne lažete i falsifikujete. Pomognite nekako svom obrazu, ako mu više uopšte pomoći ima. Crna Gora se ne posrbljuje, ona je majka srpstva, mlijekom je svojim Srbe zadojila. I to je jedina istina, potkrijepljena hiljadama pisanih, nepobitnih dokaza. Pročitah juče da jedan od prvih pisanih dokumenata o životu Srba u Crnoj Gori potiče iz 1757. godine. Objavio ga je u Sankt Peterburgu Jovan Stefanov Balević iz sela Pelev Brijeg-Bratonožići, inače prvi doktor filozofije u Srba. Balević je spis naslovio: „Kratak i objektivan opis sadašnjeg stanja Crne Gore“.

U bici na Mojkovcu, 1916. godine, jedan od likova iz romana „Crna Gora“, autora Milovana Đilasa, izgovara: „Mi Crnogorci smo so Srpstva. Nije ovdje Srpstvu sva snaga, ali jeste duša. Znam, ima Srpstva i bez Crne Gore, ali Crne Gore nema bez Srpstva.“ Kao zapuhnuti dubinom duha i istine citiranih riječi, na seoskim sijelima i vašarima srbovali smo do neba. Pjevali: „Lovćen kite Petrovići, a Kosovo Obilići”; „Na Lovćenu Njegoš spava, najmudrija srpska glava”. Pjevali srpskim jezikom. Onim jezikom čijoj ljepoti i čistoti se divio veliki Gete. I koji je, oduševljen srpskom narodnom poezijom, konstatovao: „Ovo je narod koji pjesnicima pjeva pjesme“. Za montenegrinski jezik i „avetnu lingvistiku“ (Dragoljub Petrović), tada niko nije znao. Ali se znalo za Obilića medalju i Obilića poljanu, na Cetinju srpskom počivalu. Znali smo da su i Obilić i knez Lazar, i Karađorđe, i Vuk, porijeklom iz Crne Gore. Ponosili smo se zastavom-trobojkom, koju ova nenarodna vlast progoni kao Bog đavola. I znali još mnogo nepobitnih istina o Crnoj Gori kao kolijevci srpstva. O „posrbljavanju“ te kolijevke, kroz srbofobna režimska usta, saznajemo tek danas, 2020. godine.

„Ovakav oblik autošovinizma i autodestruktivnog poriva nekih Crnogoraca u odnosu na cjelinu naroda iz kojeg su potekli, ostaće velika, čak najveća zagonetka, ne samo za sadašnje vrijeme, nego i za mnoga vremena koja će doći. Takav oblik poricanja sopstvenog porijekla i sopstvenih predaka, ostaće u svjetskim okvirima kao jedan od najčudnijih i najneobičnijih fenomena, a sasvim sigurno će poznavaoce prilika zadugo nagoniti na književna, umjetnička i naučna istraživanja.“ (Ivan Negrišorac).

---