-Piše: M. Sc. E.E. Dragan Perišić

Onomad onaj mladi, valjda, partizan, borac iz Nikšića, kažu profesor, pa da citiram Crnjanskog: „Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom“, a zapet poput luka, odape strijelu put Srba: „Šta mislite, srpske avetinje, da od nas otmete Cetinje!“ I te njegove dobronamjerne, bogougodne i blagorodne riječi, takoreći kao slavujev poj, dobiše spontani aplauz. Naravno, jer je to bila Amorova strijela. Strijela ljubavi prema Srbima. Nije tu bilo ni trunke zlobe, ni daška mržnje, taman posla uvrede – naprotiv: ta bratska poruka odisala je pruženom rukom ljubavi, empatije i filantropije. Onaj zvonki, jasni, milozvučni i melodiozni puni poj preplavio je srca „Ludačkog pokreta“, možda preko 150.000, i opio ih nesvakidašnjom dobrotom i milosrđem. Došao im kao melem na ranu. I, konačno, da takav glas čovjekoljublja, gdje nema ni zere zle krvi, ni mrve bezumlja, ne treba da bude procesuiran, kako se to visokoumno pravnički kaže, već naprotiv, da bude predložen za susret razuma i pomirenja. U najmanju ruku zaslužuje Trinaestojulsku nagradu. Ili nagradu Here i Afrodite (boginjâ ljubavi i mudrosti). (Zasjenio je, pomračio, i uveliko nadmašio posve suprotnu, istinsku miroljubivu, sada već antologijsku, poruku rektora Cetinjske bogoslovije, Gojka Perovića: „Nema nama molitve bez vas, niti vama Crne Gore bez nas!“)

Nasuprot njemu, onaj njegov neznani sugrađanin koji pominje „prdnjavu” – ne pomenuo se! - od dičnog nam i uglađenog direktora policije (što izjavi: „Bezbjedni smo jer smo protjerali kriminalce iz Srbije.“) i od preukog a ne prijekog sudije dobi već drugog dana kaznu od 500 eura za svoje nepočinstvo, treba svakoga dana (a ne samo već drugog dana!) da dobija kaznu od po 500 eura, da dobro osjeti po džepu, jer prdnjave nam ne fali na svakom koraku, sudeći po našminkanim i zalizanim i skupocjenim satovima okićenim, našim dobročiniteljima - neću reći „prdočiniteljima”.

Jer, taj nalickani direktor policije razjurio je kriminalce izvan Crne nam Gore, pa nam je domovina mirna. (Ko nekada Divlji zapad. Omakne se pogdjekoje ubistvo, u poslednje vrijeme malčice češće, no to su samo dječije čarke, možda su u pitanju i praćke – vidjećemo šta će reći plava uniforma i crne toge - ali niko od poštenih građana nije stradao, kako se nekada slikovito izrazio naš nazovi premijer, ili tako nešto. E, nećemo sad sitničariti što omladina, u najboljim godinama, umjesto da uči i privređuje, sigurnim korakom hrli Svetome Petru.)

Nećemo pominjati parolu: Srbe na vrbe, sve sa kukastim krstom, na relaciji Šavnik - Žabljak, jer to zvanično nije nigdje objavljeno, pa naravno, nije ni bilo.

A, policija radi svoj posao, svaka čast! Eto, nije davno bilo kad policajac autom na raskrsnici usmrti drugog vozača usred Podgorice. A u gradu zna se kolika je brzina dozvoljena. I pri takvoj brzini smrtni slučaj je skoro isključen. Ovdje je isključen identitet policajca. I, prirodno, krivica. Nalaz vještaka? Naravno, tajna.

„Branićemo ovih dana Crnu Goru od dušmana“- kako je to jasno i vizionarski kazano! Jest' da ne znamo ko su ti dušmani, jest' da ih nema, ali naći ćemo ih. Naći ćemo ih, iako ne postoje, proizvešćemo ih, i odmah put Golog otoka – jest' da je to druga država, ali zamolićemo našu braću sa šahovnice, koja nam je sad omilila, da ih tamo udome i ugoste, pa neka sa njima konačno namire račune za Dubrovnik, Konavle...

Iz usta onog koji komanduje vojnom silom (bješe li nekad ono namjeravao komandovati „Bijelim orlovima”?) čusmo za prijetnju Krstaškim ratom. Pardon, otkud prijetnja, protiv koga prijetnja, nije valjda protiv vlastitog naroda, ne bi to on ni u snu – ma, to je samo dobronamjerna bezazlena šala.

„Protivljenje zakonu je zapravo poslednja politička bitka koju protivnici crnogorske države vode kako bi je vratili u mračni srednji vijek“- saopšti nam premili vožd. Mračna teokratija nasuprot današnjoj svijetloj kleptokratiji! (Ma, ko ono reče da je patriotizam poslednje utočište hulja?!)

Nego, šala na stranu, zaboravih pitati koji su to miljenici srca Njegovog što zajedno sa Njim putovaše pred Novu godinu, kako izgleda, o trošku poreskih obveznika? I dokle je stigao Marović na putu Beograd – Podgorica? Da nije možda krenuo pješice na litije, pa se, onako potišten, negdje zagubio? Načekasmo se, pa već zaboravismo na njega. Postadosmo zemlja najtajnijih tajni.