Na primjer, da bi podaci iz bilo kog od ovih protokola sloja aplikacije prešli preko interneta i došli do vašeg stonog računara, laptopa ili telefona, treba ih prvo spakovati unutar određenog protokola za transportni sloj. Sjetite se samo kako uobičajena poštanska služba voli kad svoja pisma i pakete šaljete u njenim standardizovanim kovertama i kutijama. Protokol za upravljanje prenosom (TCP – Transmittion Control Protocol) koristi se da bi usmjeravao, pored svih ostalih aplikacija, i veb-stranice i elektronsku poštu. Protokol korisničkih datagrama (UDP – User Datagram Protocol) koristi se da bi usmjeravao vremenski osjetljivije aplikacije u realnom vremenu, kao što su telefonski razgovori preko interneta i prenosi uživo.

Svako prisjećanje na višeslojne procese koji su se, kad sam bio dijete, nazivali sajberprostor, Net, Infoban i informacioni super autoput, neizostavno je nepotpuno, ali svodi se na sljedeće: svi protokoli koje sam naveo omogućili su nam da digitalizujemo i na mrežu postavimo skoro sve u svijetu osim onog što jedemo, pijemo, nosimo ili u čemu živimo. Internet je postao skoro neodvojivi dio našeg života, baš kao i vazduh kroz koji prolazi najveći dio komunikacija koje putuju internetom. Svaki put se sjetimo – kad god nas obavještenja na društvenim mrežama upozore na objavu da nas je neko označio ili „tagovao“ u kompromitujućem kontekstu – da digitalizovati nešto znači snimiti ga u formatu koji će vječno trajati.

Reći ću vam šta mi je najupečatljivije kad pomislim na djetinjstvo, posebno na tih prvih devet godina bez interneta: ne mogu da se sjetim svega što se tad desilo, jer se mogu osloniti samo na svoje pamćenje. Podaci jednostavno više ne postoje. Kad sam bio dijete, „nezaboravni doživljaj“ još nije bio zastrašujući doslovni tehnološki opis, već strastveno metaforičko pripisivanje važnosti mojoj prvoj izgovorenoj riječi, mojim prvim koracima, mom prvom izgubljenom zubu, mojoj prvoj vožnji bicikla.

Moja generacija je posljednja u američkoj, a možda i svjetskoj istoriji, za koju važi da je posljednja nedigitalizovana generacija, koja svoje djetinjstvo ne provodi u oblaku već je uglavnom zarobljena u analognim formatima kao što su pisanje dnevnika, polaroid foto-aparati i VHS kasete, opipljivi i nesavršeni artefakti koji propadaju s vremenom i mogu biti nepovratno izgubljeni. Školski rad sam pisao u svesci, na papiru olovkom, a kad bih pogriješio, uzimao bih gumicu za brisanje. Nisam koristio umrežene tablete, koji su pratili svaki moj pritisak na taster na tastaturi. Dok sam rastao, visinu mi nisu pratili pomoću tehnologija koje se koriste u pametnim domovima, već bi je svaki put urezali nožem na dovratak vrata u kući u kojoj sam odrastao.

Po svojoj prirodi nisam programer, niti smatram da sam dobar u tome. Ipak sam, tokom sljedećih deset godina (od njegove sedme, op.prir.), postao dovoljno dobar da budem opasan. I dan-danas smatram da je cio proces čaroban: unosite naredbe u svim tim čudnim jezicima koje procesor prevodi u doživljaj koji je dostupan ne samo meni, već svima. Očarala me je pomisao da jedan programer može da stvori univerzalni kod, nešto što nije ograničeno nikakvim zakonima ili pravilima osim onih koji se u suštini mogu svesti na pravilo uzroka i posljedice. Postojala je sasvim logična veza između onog što sam unio i onog što sam dobio kao rezultat mog unosa. Ako bi moj unos bio pogrešan, rezultat bi bio pogrešan, ako bi moj unos bio bez greške, i rezultat računara bi bio bez greške. Nikada prije toga nisam doživio nešto tako dosljedno i pošteno, tako nedvosmisleno nepristrasno. Računar bi vječno čekao na moju naredbu, ali bi je odmah, bez oklijevanja, obradio čim bih pritisnuo Enter. Nijedan nastavnik nije bio toliko strpljiv, a opet spreman da odgovori. Nigdje, a posebno ne u školi, čak ni kod kuće, nisam osjetio da imam takvu moć. Stekao sam utisak – kao i mnoga pametna djeca tog milenijuma talentovana za tehniku – da je savršeno napisan skup naredbi koji će savršeno obaviti iste operacije nebrojeno mnogo puta jedina utemeljena istina moje generacije koja će nas spasti.

PRIREDILA:

ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---