-Piše: Krsto J. Pejović

Da posve ne umiru velike ideje, kao ni dobra djela pokazalo se već nakon prvog naleta virusa korona koji je dobio planetarne obrise. Učinioci dobrih djela pokazali su da ipak nijesu zaboravljeni čojstvo, čast, moral i dobri običaji. To se potvrđuje činjenjima pojedinaca, običnih ljudi, institucija i Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. Ta dobročinstva u ovom momentu jesu povod da se prisjetimo one Šekspirove: „Da je milost znak plemenitosti“. Svijet današnjeg doba odavno je solidarnost zamijenio konkurencijom, zaboravljajući da je solidarnost „duh svetosti“. Da male stvari čine ljude velikim ne bi bilo rečeno da se u pravdi i solidarnosti ne vidi „ono što je u srcu, što leži na srcu“. Podsjetimo da „oni koji dobra tvore malo zbore“. Za njih važi „biti u sebe za druge“. Punoća vrline za obične ljude je da se pomogne drugima. Njihova moralna čistota je spoznaja da je čovjek u službi nemoćnoga, čime se isključuje svaka pomisao na egoizam. Da su moralne vrijednosti sjedinjene sa većim osjećanjima potvrđuju dobročinstva koja su se dešavala i dešavaju i stavljaju na dobrobit svih, bez obzira na to kome su ta dobra potrebna i ko su dobrotvori. Kod osoba koje žele da čine dobra djela presudno je posjedovanje moralnih vrijednosti. Dakle, dobročinstva su djelatnosti koje pričinjavaju zadovoljstvo onima koji nijesu moral i običaj stavili po strani, odnosno nijesu zaboravili na moralna pravila. Tako se ponavlja ona Senekina da „ljudski rod održavaju dobročinstvo i sloga“. Ovo vrijeme traži da se dobrim ocjenjuje i smatra ne samo ono što nosi korist, već i ono što je „tako samo po sebi, u svojoj sopstvenosti“. Ipak je preživjela ona usmena izreka koja se od predaka prenosila s koljena na koljeno, a glasila je: „Baci dobro u vodu – naći ćeš ga“. Otuda nije bez razloga rečeno da više vrijede dobri običaji nego dobri zakoni.

Narodna mudrost kaže: „Što je pravo i Bogu je drago“. Posebne okolnosti učinile su da pojedina ponašanja budu prihvaćena kao opšta pravila, bar za onaj dobronamjerni svijet koji voli da čini dobra. U ovom vremenu i eventualne razlike u poimanju moralnih pravila svedene su „na puke varijacije“ s obzirom na to da sve što se čini za narod i državu jeste dobro od opšte koristi.

Dobro je što se, ipak, danas donekle moralna pravila prihvataju na temelju pojedinih slučajeva, bez obzira na to što ih svak ne priznaje. Iako se smatralo da je sve neizvjesno i da se od prava i pravde posve odustalo, ovo vrijeme dokazuje da pojedina ponašanja i činjenja budu prihvaćena kao opšta moralna pravila. Predmet ovih opštih pravila su moralna dobra na koja smo bili zaboravili. Ovo doba je iznjedrilo pojedince za koje je dobročinstvo, odnosno moral ravan kategoričkom imperativu. Postoji mogućnost da između prava i zakona može biti konflikt, ali između prava i morala ne može biti konflikta, jer pravo i moral nisu nepravedni. Takođe, ovo vrijeme potvrđuje da moral za predmet ima jednog čovjeka, a da pravo tretira zajednički život. Otuda i zaključak da moral zapovijeda moralnost, a pravo legitimnost. Sve to potvrđuju učinjena dobra koja su nastala iz dužnosti, kao obaveza moralnih pravila. Da običaj i moral spajaju ljude, potvrđuje aktuelni trenutak. Inače, moralna pravila su jezgrovita, jer se zna da se sve može „žrtvovati za dobro naroda i države“, samo „ne ono čemu država služi“. Stoga i konstatacija da moral prepoznaje što je dobro, i da moralni propisi mogu biti samo svjesno povrijeđeni. Da svijetom vlada etika, ne bi bilo sukoba, ratova i zločina. Ne bi bila prisutna ni ovolika i ovakva nesigurnost, kao i nepovjerenje među narodima. Narod bi trebalo da shvati da se moralna pravila moraju poštovati. Ukoliko to poštovanje bude prisutnije, biće prisutnije poštovanje prema pojmu dužnosti, jer bi se tako pravičnost podržala i prihvatila kao vrijednost koja je ravna potrebi „nasušnog hljeba“. Tako se ujedno iskazuje pouzdanje u pravni poredak. Samo dobrim djelima se ispunjava dužnost i prema narodu i prema državi. Čineći dobra djela, narod Crne Gore će potvrditi da je odvajkada njegov identitet bio čojstvo, odnosno data riječ i istina. Te vrijednosti bile su njegov jezik, njegova istorija i njegova moralna pravila. Jedino te vrijednosti čine njegovu egzistenciju, koje se u vijek vjekova nalazila ispod lovćenske nebeske kape. Završiću ovaj tekst riječima Publija Sirijskog: „Najbolje nadmetanje je u čovječnosti“. Bavimo se time, jer ne može biti pravedan ko nije čovječan. Neka nam to budu moralna pravila.

---