- Piše: Milutin Mićović

Odmakni se od mene, zarazo jedna. Kakav si, more bi zarazio. Imaš otrovnu jezičinu, vas bi svijet otrovao. Pokvarenjak i bolesnik kakvog nigdje nema. Ovakve riječi čujem iz dubine narodnog jezika. Nijesu od juče, nego od pamtivijeka. Ovakve riječi nam je prije desetak godina osvježio Momir Vojvodić, rekavši za svog partijskog lidera: Zarazio bi septičku jamu.

Psiholozi, koji s nedovoljno uspjeha ulaze u bolesti duše, pitaju se – da li prvo oboli duša ili tijelo? S dosta uvjerljivosti naglašavaju da prije oboli duša, a onda se bolest prenosi na tijelo. A takvo uvjerenje, vodi nas pravo do Platona, koji je smatrao, kada (svijetla) duša, zbog nekog grijeha zatamni, to se zatamnjenje prenosi na tijelo kao tjelesna bolest. Hristos se poslužio metaforom, kad je opomenuo fariseje na nečistotu i bolest duše: Licemjeri, perete čašu spolja, a unutra je puna grabeži i nečistote! I dodao: Ne pogani čovjeka ono što ulazi u usta, nego ono što izlazi iz usta (otrovne riječi).

Prvi put u istoriji ljudskoj jedna priča postala je apsolutno globalna i osavremenila mnoge zaboravljene priče. Jedan virus je paralisao život čovječanstva. Atomsko oružje zaboravljamo da postoji, pritom molekulu koji ugoni strah u kosti cijelom svijetu.

Stručnjaci zasad ne mogu da otkriju uzroke ove pandemije, ali se pominju osnovni: sve veće narušavanje ekološke ravnoteže na planeti; proizvodnja ili „dorada“ virusa u specijalnim laboratorijama. Iza ovakvih projekata mogu da stoje stratezi globalizma, kojima je, s jedne strane, cilj smanjenje broja ljudi na zemljinoj kugli, i izvlačenje profita na račun planskog osiromašenja mnogih drugih. Govori se i o mogućim eksperimentima sigurnijeg vladanja čovjekom i čovječanstvom, navikavajući ga na strah i poslušnost, punu zavisnost, i bespomoćnost, što bi se moglo složiti sa crnogorskom strateškom sintagmom odbrane od razularenog virusa: Ostanite doma – mi ćemo brinuti o vama.

Uzmimo naš, crnogorski slučaj, kao mali uzorak, i doprinos savremenoj kolektivnoj patologiji. Prvo – organizovana državna strategija koja ima za cilj promjenu kolektivnog pamćenja. A sastoji se u tome da se sve što je srpsko (Crkva, jezik, kultura) u Crnoj Gori – ili mitologizuje ili urniše. A to srpsko u Crnoj Gori nije nešto marginalno, nego – stub sjećanja! A ne obolijevaju samo oni na kojima se vrši to nasilje, nego i oni koji vrše to nasilje. Oni treba prvo da iskidaju u sebi tu nit sjećanja, to jest da se otruju – mržnjom, ponajprije – bratomržnjom, što podrazumijeva ne samo psihodestrukciju, nego i genetsku destrukciju.

Litije za prošla dva mjeseca bile su izlazak iz takvog patologizovanog stanja, i donijele su radost svima, osim onima koji neposredno drže vlast, utucaju narodno pamćenje i šire ropsku podanost kao „patriotizam“.

Litije su napunile Crnu Goru svježim vazduhom, pročistile pluća i um narodu, koji je kroz njih okusio slobodu, i prepoznao se u svom liku i imenu.

I kao da je svjetska pandemija zaraznim virusom opet pomogla crnogorskoj vlasti. Ostanite doma, i slušajte nas. Naravno, to je opšta formula za cio svijet, koji se globalizuje strahom, neslobodom i doslednom primjenom obrazaca ponašanja. Takvim pritiskom umiješali su se i u život Crkve, odbivši narod od okupljanja i pričešća, koje je, po njima, najefikasniji prenosilac svenarodne pandemije. Vidi se šta ih najviše boli! Tako je nesporazum u Crnoj Gori dobio nove, eksplozivne rezerve. Biće novih čuda!

(Autor je književnik)

---