Nakon niza internacionalnih nagrada, brojnih nastupa, solističkih, kao i sa poznatim savremenim džez i soulu muzičarima i pjevačima, nekada najmlađi student Džez akademije u Gracu, džez pjevačica i profesorka pjevanja Sofija Knežević, alijas Sofijazz, rođena Beograđanka, koja živi i radi u Njujorku (SAD) izdaće svoj prvi solistički album 30. aprila na dan kada se obilježava Svjetski dan džeza. Album, koji je snimala godinu sa producentom Robom Mekomberom u studiju Linkoln Centra u Njujorku je kratko naslovila „Sofijazz”. Na albumu se predstavlja i kao autorka, a instrumentalne dionice svirali su joj Elliot Mason – trombone, Carlos Henriquez – bas, Dan Nimmer – klavir i Obed Calvaire – bubnjevi. Na albumu su i tri specijalna gosta Mestrinho čuveni harmonikas iz Brazila, Baqir Abbas flauta (Pakistan) i Tom Larsen gitara (USA).
•Kao nekadašnji najmlađi student Džez Akademije u Gracu, nakon diplomiranja, odlučili ste da karijeru gradite u SAD - Njujorku, ne u Evropi, ne u Beogradu... Zašto?
- Ne bih željela da zvučim pretenciozno i arogantno, ali Evropa je bila mala za moje snove. Zamolila bih čitaoce da mi to ne uzmu za zlo, jer džez muzika, muzika kojom se ja bavim je narodna muzika Amerike, i najveći broj najboljih džez muzičara na svijetu se nalazi na izvoru - u Americi. Moja dilema je isprva bila da li London ili Njujork, jer sam imala dosta turneja po Engleskoj i to mi je bio prvi sljedeći logičan korak, ali nakon odlaska u Njujork u poslednjoj godini fakulteta, moj izbor se promijenio. Već prvog dana u Njujorku, znala sam da je ovo moj grad - moja prilika. Beograd je divan, ali moje želje su bile da budem u mjestu na kome mogu da naučim najviše što mogu o mom žanru da bih i sama bila najbolji mogući umjetnik. To je bilo presudno.
• Na koji način su Vaši roditelji, koji su i sami umjetnici, uticali na Vaše izbore, koliko su Vas u tome ohrabrivali, i da li su Vas možda nekada i nehotice u tim izborima možda i stišavali ili usporavali?
- Moji roditelji su poznati slikari Vesna i Radomir Knežević, između ostalog i autori prvog murala u Baru, nagrađivani širom svijeta. Mama i tata su uvijek podržavali izbore svakog od nas. S obzirom na to da su umjetnici, znali su koliko je teško ali i koliko ih je činilo sretnim da rade to što vole da rade, i iz tog razloga nas nikada nisu sputavali. Čak ni kad sam sa 16 godina spakovala kofere i otišla sama u Austriju da započnem studije, ja ne znam kako bih pustila svoje dijete. Ali to je to, ti u suštini želiš da tvoje dijete ispuni svoju sudbinu i da samo bude srećno, a da ćeš ti biti tu da ga podržiš i uhvatiš kad mu je teško. Ako sam bilo šta dobila od svojih roditelja, to je vjetar u leđa, vodu prosutu iza sebe, i podršku i podstrek za još više rada i ambicije.
• Kako ste izabrali baš džez, ili je džez izabrao Vas, i to ipak u nekoj adolescentskoj dobi, kada se uglavnom sluša neki drugi tip muzike?
- U mojoj kući se slušala razna vrsta muzike. Činilo se da od svih sedam članova porodice svako je imao omiljeni žanr nimalo sličan drugima. Što je zaista bilo divno, otvarajući novi svijet za nas djecu. Slušao se bluz, džez, klasika, fado, flamenko, soul, fank, rok i metal, i mi kao djeca smo imali potpunu slobodu da biramo šta nam se sviđa. Ja sam kao djevojčica obožavala Elu Ficdžerald, i to je nekako kroz svo muzičko obrazovanje ostalo uz mene. Igrom slučaja, zaista igrom slučaja sam sišla na audiciju za džez pjevanje u muzičkoj školi ispod moje gdje sam učila klavir. Prošla sam audiciju i ta ljubav prema džez žanru se samo rasplamsala, i tada mi je bilo jasno. Taj osjećaj - taj osjećaj nije mogao da se mjeri ni sa čim što sam osjećala ranije.
• Koliko je džez danas muzika slobode, a s obzirom na institucionalizaciju koja se ogleda ne samo u školovanju, već i nekim drugim segmentima vezanim za ovaj žanr?
- To je sjajno pitanje. Osnova džeza je sloboda. Ta sloboda je bila drugačije tumačena na početku, i mijenjala se kroz vrijeme. Sama riječ sloboda je imala drugačije značenje u `20-tim godinama, `50-tim, `80-tim i sada. Ali sloboda je uvijek postojala, i mislim da se to nikad neće izgubiti. Za nas sada u 2020. ta sloboda je improvizacija, sloboda izražavanja u kakvom god obliku mi umjetnici to zamislimo u tom momentu, i sloboda izražavanja naše socijalne, političke i moralne svijesti. Institucionalizacija džeza zapravo je doprinijela stvaranju nekih novih prilika za muzičare, koje im daju neku vrstu validacije u ne-umjetničkom svijetu. I kao i svaka institucionalizacija umjetnosti, ima procenat dobrih i loših stvari vezanih za uticaj na džez.
• Gdje je, kako živi džez scena u Americi? Od čega žive džez muzičari? Da li su dovoljni klupski nastupi ili je potrebno i nešto drugo? Vi ste recimo i profesor pjevanja...
- Džez scena u Americi je uvijek haotično uzbudljiva. Pogotovo u Njujorku. Njujork nije na zapadu ali je divlji što se tiče umjetnosti. Ima sjajnih, kvalitetnih stvari, i užasnih stvari. Upravo taj jin i jang ga čine posebnim. U klubovima ćete vidjeti u pola noći neke od najgorih i najboljih muzičara na sceni kako sviraju jedan za drugim. Neki solidarni, neki ne. Muzičari koji jedva preživljavaju iz nedjelje u nedjelju bez obzira na neviđenu genijalnost, i muzičari koji imaju sjajnu biznis stranu pa žive mnogo skladnije. Bez obzira na talenat, taj element života normalnog čovjeka zaista zavisi od snalažljivosti i sreće, ne od talenta za muziku. Veliki broj muzičara radi različite stvari na stranu, u mjesecima kada nema puno nastupa. Pored nastupa, ja sam i profesor pjevanja, i zaista uživam da radim sa svojim studentima. Zapravo, dosta naučim od njih, i često se divim njihovom talentu i sposobnostima, i to je divan osjećaj. Džez nije muzika koja je popularna među velikim masama, i iz tog razloga muzičari ne mogu da zarade uvijek dovoljno za život, tako da ljudi ili sviraju u nekoliko bendova, ili rade kao prateći vokali, profesori, sviraju u zabavljačkim bendovima, pišu muziku za filmove, TV itd.
• Album koji će se uskoro pojaviti, jednostavno ste naslovili „Sofijazz”. Zašto? Odnosno, u kojoj mjeri je to autobiografska priča? Da li će se u njemu više prepoznavati žene ili je ipak univerzalniji?
- Album će biti dostupan za kupovinu za sad samo preko interneta, u digitalnom i fizičkom formatu (CD), ako bude prilike za fizičku distribuciju u radnjama u regionu saznaćete sigurno, mada s obzirom da muzičkih radnji ima samo nekolicina trenutno, mislim da će publika svakako težiti da kupi svoju kopiju preko interneta. Biće takođe distribuiran preko svih platformi za slušanje muzike. Dugo sam razmišljala kako da nazovem album, i „Sofijazz” - što je i moj nadimak, je na kraju bilo rješenje koje je imalo najviše smisla. Da, album je audio autobiografija, i priča o odlaženju od kuće, o majčinstvu-roditeljstvu, ljubavi, tuzi i samo-sputavanju i kritici. I u neku ruku je vrlo blizak ženi, ali je zapravo vrlo univerzalan. Na primjer - „Clover” (Djetelina) je pjesma o povezanosti i sudbini braće i sestara. Ja imam dvije sestre i dva brata, i ovo je moj način da im pokažem ljubav za svu podršku koju mi konstantno daju. Ali ljepota ove pjesme je da će svaki brat, sestra, prijatelj osjetiti da pripada njoj-njemu. Isto tako pjesma „Outside?” (Napolje) je o tome kako moj dvogodišnji dječak želi da stalno bude napolju i da istražuje ljepote ove čudesne prirode i svijeta - pjesma s kojom veliki broj roditelja može da se poistovijeti. Zatim „Kiša Pada” i „Sejdefu majka buđaše”, pjesme koje su bile veliki dio mog odrastanja. I ostatak pjesama koje su usko povezane sa mojim životnim putem, ali od kojih svaka pjesma pripada određenoj grupi ljudi. Tako da bez obzira, što je ovo moj audio autoportret, zaista je namijenjen ljudima koji će se osloboditi da osjete muziku i ubace je u svoju životnu priču.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Osvajanje sopstvene nesigurnosti
• Na albumu se ne pojavljujete samo kao interpretatorka već i autorka - kompozitorka. Koliko je teško ponekad uklopiti to dvoje, ili je to jednostavno nešto najprirodnije?
- Ja mislim da to sve zavisi od osobe do osobe, neki ljudi su stvaraoci a neki samo izvođači. Oba posla su kreativna i divna u svom smislu. Ja sam lično stvaralac izvođač, tako da meni pisanje ide prirodno. Naravno postoji uvijek taj glas koji vas pita da li je to dovoljno dobro, da li da se vratite i deseti put da promijenite tu notu ili akord, ali to je dio tog lijepog procesa. Otvaranja sebe, i osvajanja svojih nesigurnosti zarad stvaranja umjetnosti koja će ostati kao vredan dio istorije.