- Piše: Krsto J. Pejović

Um zahtijeva od čovjeka da njegove radnje i djela odgovaraju njegovom ljudskom dostojanstvu i njegovoj prirodi i moralnom poretku. Čovjek biva najviše zadovoljan ako čini dobra djela u koja spada i solidarnost. Već duže se smatralo da solidarnost nema plodno tlo na prostoru Crne Gore. Bolesti i krize dovele su, ipak, do restitucije solidarnosti. Normalno, solidarnost podrazumijeva uzajamnost i dobročinstvo. Ovo vrijeme pokazuje da se solidarnost mora poimati kao tema za koju stalno postoji potreba i to potreba za njenom afirmacijom, iako Evropska unija solidarnost smatra reliktom socijalističkog sistema. Solidarnost mora biti korelat humanosti. Zato treba da postoji vjerovanje u egzistenciju i esenciju solidarnosti. Valja podsjetiti da Ustav nekadašnje SRJ u osnovnim načelima nabrajao i solidarnost. Bez obzira na to što je socijalizam nestao, mora se reći da sve što donosi opšte dobro i opšte zadovoljstvo i dalje ima vrijednost. Aktuelni trenutak daje nam za pravo da se postavi pitanje šta je vrijednost ako nije solidarnost?! Uvijek iz pravih vrijednosti može da se „rodi“ solidarnost.

Otuda ne zaboravimo da je humanost jedini način da se shvati solidarnost, jer je to izrazito moralna pojava, koja se jednostavno rečeno odnosi na pomoć i uzajamnost. Inače, dokle god čovjek svoje bitisanje shvata kao potrebu da čini dobro – solidarnost neće izostati. Djelo onoga ko pomaže je pred Bogom i pred naradom i njegov cilj je ispunjen. Njegov duh je u čovječnosti. Njegov habitus ukazuje šta on treba da čini, i da to što čini jeste humanost, odnosno solidarnost s drugima. Njegov postupak određuje i opredjeljuje dobročinstvo, koje je nažalost predugo bilo zaboravljeno i potisnuto u pretežnom dijelu svijeta. Katastrofalne pojave i epidemije ipak nas uvjeravaju da ima onih koji dobročinstvo shvataju kao vrijednost, jer znaju gdje je dobro nema zla, ili ga barem ima manje. Dakle, vanredne situacije koje nažalost sve češće potresaju planetu pokreću jedan dio naroda i države da drugima čine dobro i time iskažu potrebu za solidarnošću. Samo oni koji su privrženi dobru, pomoći ili donaciji, znaju da tu humanu stvar ne čine radi sebe već radi drugih i da to čine bez ikakvih ličnih interesa ili iz egoizma. Čineći dobro djelo, građani iskazuju solidarnost i to bez ikakve sebičnosti, jer je to njihov sveopšti cilj. Dakle, njihov identitet je solidarnost i dobročinstvo. Prema licima i asocijacijama koje vrše restituciju humanosti moramo imati respekta i prema njima se moramo odnositi s poštavanjem. Dakle, mora se u odnosu na njih imati obzira, jer je njihov cilj u svakom smislu pomoći drugima. Nažalost, solidarnost nije kod svih primarno svetinja. Do skoro je samo virtuelno bila prisutna solidarnost i to među sindikalnim asocijacijama i ljevičarskim sistemima. Dobro je samo ono koje se čini drugima ne da bi se učiniocu iskazala zahvalnost, već da bi drugima bilo bolje. Dakle, čovjek solidarnost ili dobročinstvo ili donaciju čini i iskazuje iz golog zadovoljstva. Stoga i zaključak da princip solidarnosti „nosi“ čovječnost. Zato solidarnost jeste vrijednost koja je moralno mjerilo.

Solidarnost je bila samo deklarativno prisutna u svijesti čovjeka. Gore od svega je što je Zapad solidarnost anatemisao kao relikt socijalizma. Sukob između postulata konkurencije i solidarnosti stvorio je i učinio zapadnog čovjeka hladnim i „hemijskim“. Kod njega se zaboravlja ona Šekspirova „da čovječek uvijek čovjeku treba“. Nije bez razloga ni Lorka kazao „da je dobrota najveća mudrost“. Danas, nažalost, nedvosmisleno proizilazi da je nesreća ili epidemija jedina prilika za solidarnost i dobročinstvo. Ako je solidarnost demokratija – a jeste, onda je to nažalost demokratija u nevolji. Dakle, ono što su već pojedini sociolozi koji su se bavili idejom solidarnosti isticali jeste da bez ovih vrijednosti nema socijalne demokratije. Te vrijednosti su „imovina bilansa demokratije“. Ukoliko nema tih „izvornih prihoda“ demokratije, njen bilans morala mora iskazati gubitke. Ne treba, dakle, zaboraviti da nema dobra tamo gdje nema solidarnosti. Tamo gdje postoji pomanjkanje ovih vrijednosti dužnost kao obaveza dobra je poražena. Punoća je opšte zadvoljstvo svih koji žele da dobročinstvom otklone svako zlo, muku ili patnju. Dakle, solidarnost, dobročinstvo i donacija su moralne vrijednosti razvoja društvenog života. Te vrijednosti su dužnost svakog časnog čovjeka. Ako društvo nema znanja o vrlinama dobra i solidarnosti, čovjek je osiromašen potrebom za moralnim životom. Time se gubi običaj i navika da se razlikuje dobro od egoizma. Gubitkom tog suda čovjek gubi i pojam savršenosti. Nesporno je da je solidarnost zadugo bila u egzilu i ilegali. Dobro je ipak što naša moralna čula nisu operisana od saznanja da samoljublje ne prati solidarnost, dobročinstvo i donaciju. Stiče se utisak da se stvara opšte zadovoljstvo, harmonija dobra i solidarnosti. Ukoliko bi se desilo da se izgubi pojam o potrebi za solidarnošću i dobročinstvom, život bi se pretvorio u bijedu i bezobzirnost. Dobro je što današnje vrijeme, ipak, potvrđuje da postoji sposobnost kod čovjeka i društva da žele sačuvati dobro i solidarnost. U ovom smutnom vremenu koje kipi od raznih epidemija, neophodno je da se zna da bez moralnih vrijednosnih sudova nema zdravog društva. Stoga učinimo sve da smo bliži jedno drugome. Da činimo dobra drugima, a ne samo sebi. Neka nam to bude imperativ, odnosno dobra navika, bez koje nema moralnog društva. Razmišljajmo tako da nam solidarnost, dobročinstva i donacije budu propovijed. Završiću riječima Mari Ebner Ešenbah da „imati i nešto ne dati u mnogim slučajevima gore je nego krasti“. Solidarnost je etika koja govori.

---