-Piše: mr Aleksandar Saša Zeković

Prof. dr Dragan Koprivica u svom stavu o radu crnogorske policije polazi od toga da se o bezbjednosti građana razmišlja kroz prizmu političkih podjela („je li naš ili njihov”). Iznijete su proizvoljne ocjene o policijskim operacijama, bez uporišta u činjenicama i barem podacima o broju prebijenih građana, njihovim povredama i primjedbama na račun policije saopštenim bliskim medijima, političkim i vjerskim strukturama, ako su bez povjerenja u ljudskopravaške institucije Crne Gore.
Koprivica svoj stav o događajima u Pljevljima kruniše političkom kvalifikacijom da sam „nesumnjivo režimski čovjek” koji, iako takav, nije mogao prećutati prekoračenje ovlašćenja. Kao naučnog radnika, Koprivicu ne treba podsjećati na principe pouzdanosti i tačnosti pa sam zato uvjeren da je, u tekstu na koji reagujem, nastupao isključivo kao visoki funkcioner političke partije. Zato me i etiketira jer želi da smo u političkom sukobu.

Bilo bi malograđanski, politikantski i bez poštovanja prema univerzitetskom profesoru da reagujem tako da pobrojim razmišljanja o suštinskom nedostatku elemenata njegovog antirežimskog karaktera ili da, recimo, koristeći njegov manir, jednostavno kažem da nesumnjivo polemišem sa iskusnim saradnikom KOS-a koji nije zaboravio na svoju harmoniku. Milošević jeste umro, ali nijesu njegovo nasleđe i prošlost koju je stvorio. Živi su, i djeluju, njegovi podržavaoci kojima je koristilo, između ostalog, i njegovo bavljenje Univerzitetom. Umjesto takvog mamuzanja, opredjeljujem se za zdraviji pristup.

O postupanju crnogorske policije do 1998. godine Koprivica je ćutao, a ja sam nastavio da dokumentujem primjere policijske brutalnosti i nakon te godine, sve do danas. Nijesam prećutao nijedno kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji. Zastupao sam do kraja svaki slučaj bez obzira na to šta je o njemu mislila opštinska ili državna vlast. Zbog toga sam trpio pritiske, degradaciju i suočavao se sa ozbiljnim prijetnjama, čak i po život. Mogu dokazati da i danas traju posledice diskriminacije kojoj sam bio izložen.

Pojedine primjere brutalnosti policije, poput postupanja prema tadašnjim članovima Glavnog odbora Socijalističke narodne partije, iznosio sam i pred UN Komitetom protiv torture. Punom kondicijom i bez ijedne rezerve, zastupao sam i kršenja prava učesnika protesta 2015, na koje su inače brzo zaboravile i njihove partijske centrale. Ocjene Savjeta za građansku kontrolu rada policije brojnim građanima su uspješno pomogle u sudskoj zaštiti prava. Lako je provjeriti da li u poslednjih 20 godina postoji slučaj ozbiljnije povrede prava od strane policije a da ga crnogorskoj i široj javnosti nijesam upravo ja predstavio ili prvi, najodlučnije, osudio. O policijskoj torturi u Crnoj Gori sam napisao 30-ak knjiga i izvještaja. Svi su zasnovani na nesporno utvrđenim činjenicama i citiraju ih strane vlade, međunarodna tijela, domaće organizacije/partije i mediji.
Kada sam (raz)otkrivao kršenje prava od strane vlasti, držeći se istine, druga strana mi je aplaudirala. Isto to radim i danas, kada je obmana postala političko-pragmatični i medijski okvir i dijela alternative. Objektivan pristup, kako tada tako i sada, teško prolazi a ja sam nekako, nažalost, naučio da trajem i živim u nepodobnosti.
(Autor je predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije)

---