-Piše: Milan Mišić

Pandemija je minule sedmice postigla nove rekorde: 5,3 miliona zaraženih i 340.000 podleglih. Iako je u Evropi, Americi i Rusiji destruktivni pohod novog virusa korona usporen, drugdje – u Saudijskoj Arabiji i u Latinskoj Americi – izbijaju nova žarišta.

Zdravstvena globalna kriza izaziva i lokalne drame: gotovo svugdje se traga za nekim magičnim kompromisom koji bi omogućio istovremeno spasavanje života i spasavanje urušavajuće ekonomije. To je eksperiment koji je u toku: prvi rezultati ukidanja zabrana kretanja, povratka u fabrike i kancelarije, vaspostavljanja robnog transporta i putničkog saobraćaja, očekuju se i s nadama i sa strepnjama.

U isto vrijeme, nastavljaju se i napori bez presedana da se što prije stigne do vakcine i efikasnog i bezbjednog lijeka za Kovid-19. Treba zaboraviti na čarobne pilule ili tekućine koje, među ostalima, promoviše i američki predsjednik. Sve očiglednije je, naime, da se novoj pošasti može suprotstaviti samo nekim novim sredstvima.

Najviše se govori o vakcini za kojom se traga u oko stotinu vodećih svjetskih laboratorija. Negdje se već stiglo do provjere nekih formula na ljudima, drugdje se još eksperimentiše na majmunima.

U normalnim okolnostima, razvoj nove vakcine zahtijeva godine, pa i decenije, ali razornost tekuće pandemije nalaže da se to putovanje drastično ubrza: cilj je da se nova formula pronađe za između 12 i 18 mjeseci. Uprkos „opreznom optimizmu” da je to moguće, ostaje da se vidi da li je realno.

Za razliku od bakterija, protiv kojih se uspješno borimo antibioticima, za viruse nema lijeka: njih mora da eliminiše organizam „domaćina”, čovjeka, životinje ili biljke. Vakcina je pritom sredstvo koje tu samoodbranu aktivira i ojačava.

Problem su ovog puta i veliki brojevi, što pronalaženje i proizvodnju nove vakcine čini dosad neviđenim naučnim, industrijskim i logističkim poduhvatom. Biće, naime, potrebno napraviti, distribuirati i na ljudima aktivirati najmanje 7,5 miliona doza, a ako zaštita bude zahtijevala i revakcinisanje, dvostruko toliko.

Logično bi zato bilo da sve ovo bude i veliki primjer međunarodne saradnje, ali ono čemu smo danas svjedoci govori o svojevrsnom „vakcinskom nacionalizmu”. Svako radi za sebe i nastoji da se čarobne vakcine domogne prvi i prvi je u okviru svojih granica primijeni.

Predsjednik Tramp tako govori da su američki napori da proizvedu vakcinu slični „Projektu Menhetn” od prije 80 godina – žurbi da se pred kraj Drugog svjetskog rata proizvede prva atomska bomba. Amerikanci se, međutim, ne uzdaju samo u ingenioznost svoje nauke i farmaceutske industriju: za sebe su već rezervisali 300 miliona doza od jedne britanske farmaceutske kuće, za šta su joj već deponovali 1,2 milijarde dolara.

Francuski predsjednik je, pak, nacionalnog farmaceutskog džina upozorio da svoju formulu vakcine nikako ne izvozi, posebno ne u SAD, prije nego što se vakcinišu svi Francuzi. Ovaj i slični zahtjevi imaju očiglednu ekonomsku logiku: onaj ko zaštiti svoje stanovništvo, steći će i veliku prednost u oporavljanju svoje ekonomije.

Sve ovo pomalo liči na otimanje oko nečega što još ne postoji. A ono što je u ovom zapletu nesporno jeste da svjetske potrebe neće moći da podmiri nijedna pojedinačna kompanija i, što je još važnije, da od virusa korona niko neće biti bezbjedan dok svi ne budu bezbjedni.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---