-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Istog dana kada je umro knez Miloš Obrenović, knez Mihailo je potpisao proklamaciju „Mome ljubeznom narodu”, kojom je objavio da na presto stupa kao nasledni knez „shodno carskim hatišerifima”, ali se istovremeno pozvao i na Zakon o nasledstvu prestola, donijet na Malogospojinskoj skupštini. Da ne bi u potpunosti uvrijedio Portu, knez je objavio da će se obratiti sizerenom dvoru, radi dobijanja berata. Strani konzuli su kneževu proklamaciju dobili cirkularnim pismom. Narednog dana, oko 14 časova, pročitan je proglas upravitelja varoši Beograda Nikole Hristića, kojim je žiteljima prestonice objavljeno da je na presto stupio knez Mihailo Obrenović III, a potom je ista vijest proslijeđena po čitavoj Srbiji. Sat vremena kasnije, knez je primio zakletvu vjernosti od vojske i adresu odanosti od Savjeta. Već oko 16 časova, Osman-paša, beogradski muhafiz, i svi strani konzuli pristigli su kod kneza izjavljujući mu saučešće zbog smrti oca, ali istovremeno i čestitke povodom stupanja na presto. Ovim posjetama knez je i formalno dobio potvrdu da se nijedna strana država neće protiviti njegovom dolasku na presto.

Ubrzo nakon promjene na srpskom prestolu promijenio se i ruski konzul u Srbiji. Na mjesto Mihaila R. Miloševića došao je Aleksandar G. Vlangali. Gorčakov je promjenu konzula naredio iz dva razloga: prvi, jer je u Beogradu želio sposobnijeg i energičnijeg čovjeka, koji će biti u stanju da iznese svu težinu odnosa na relaciji Srbija – Osmansko carstvo – ostale velike sile, i drugi, jer je bio svjestan loših odnosa između Miloševića i kneza Mihaila.

Knez Mihailo se odmah nakon stupanja na presto susrio sa važnim državnim pitanjima, i na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu. Osnovu kneževog progama činila su pitanja promjene Ustava iz 1838. godine, jačanje vlasti vladara, iseljenje Turaka i pomirenje partijskih razmirica. Knez je bio svjestan da se tek nakon njihovog rješavanja može stvoriti politička klima u zemlji koja bi vodila glavnom spoljnopolitičkom cilju – sporazumijevanju balkanskih država i naroda i ratu protiv Turske. Prvo pitanje koje je knez pokušao da riješi odnosilo se na pomirenje stranaka. To pitanje interesovalo je i Rusiju, koja je željela da se u Srbiji sastavi stabilna vlada, koja bi mogla da vodi zemlju kroz buduće događaje. Ruski konzul je bio mišljenja da se konzervativci i liberali u Srbiji mogu pomiriti, te je naginjao sastavu vlade koju bi vodio Ilija Garašanin ili Jovan Marinović, a u koju bi ušli i istaknuti liberali poput Stevče Mihailovića i Jevrema Grujića. On je oprezno i diskretno iznio knezu ovaj predlog, istakavši da je to njegovo lično mišljenje i prijateljski savjet, te da Rusija ne želi da se miješa u unutrašnje poslove Srbije. Knez je bio gotovo istog mišljenja kao i Vlangali, pa je i njegov prvi korak bio da sačeka povratak Ilije Garašanina iz Pariza i ponudi mu mjesto prvog ministra. Međutim, Garašanin je odbio da uđe u vladu sa Jevremom Grujićem, a isto mišljenje dijelio je i Marinović. Situacija se pokazala kao nerješiva, a saradnja konzervativaca i liberala nemogućom.

Ruski konzul je zanemario činjenicu da njegovi dobri odnosi i sa konzervativcima i liberalim ne znače i njihovu zajedničku saradnju, dok knez nije računao na tvrdo suprotstavljene lične i političke stavove obije strane. Nakon niza kombinacija, 8. novembra 1860. godine sastavljena je vlada Filipa Hristića, koja je bila više „poslovno ministarstvo” i jedini izlaz iz gotovo bezizlazne situacije. U vladi je, kao ministar pravde, jedini liberal bio Jevrem Grujić, dok su u Savjet naimenovani Stevča Mihailović, kao predsjednik, i Dimitrije Crnobarac i Andrija Stamenković, kao članovi. Jedini konzervativac u sastavu Savjeta bio je Jovan Marinović. Novim naimenovanjima nijesu bili zadovoljni ni konzervativci ni liberali.


(KRAJ)

---